Akademik i pjesnik Matija Bećković, dobitnik „Svetosavske povelje”, u razgovoru povodom nagrade, ističe – šta god da pričamo, pričamo o Kosovu, gdje god idemo, tamo stižemo.
„Tu smo postali hrišćani, izabrali smo carstvo nebesko, vjeru u pobjedu istine i pravde kroz vjekove. Tu su se pod našim imenima pojavili biblijski likovi. Na našoj zemlji se ponovilo jevanđelje, a to je bila i pobjeda poezije“, dodaje Bećković.
Srpsko prosvjetno i kulturno društvo „Prosvjeta” dodelilo mu je „Svetosavsku povelju”, uz obrazloženje da je riječ o najvećem živom srpskom pjesniku čija poezija se u ovim previrujućim vremenima javlja kao ohrabrenje i putokaz.
Sa Svetosavskom poveljom u društvu slavnih članova „Prosvjete”
Posle ordena Svetog Save, dobili ste prvu nagradu koja u svom imenu nosi ime Svetog Save. Šta vam ova povelja znači?
-Mene su precijenili kada su me pridružili prethodnim dobitnicima, među kojima je recimo mitropolit Amfilohije, a pridružili su me i tolikom broju slavnih članova društva „Prosvjeta” koje je osnovano prije 120 godina. Da bismo ispričali njenu istoriju, trebalo bi nam isto toliko vremena, jer je svaka godina dio uspinjanja, padanja, stradanja društva koje je podijelilo sudbinu svoga naroda. Bila je „Prosvjeta” i suđena i zabranjivana, a osnovalo ju je prvih 35 pismenih Srba u Bosni i Hercegovini da bi pomagali naše đake koji su se školovali po svijetu, da bi se kasnije rascvjetala i osnovala svoje odbore ne samo po cijelom srpstvu nego i svijetu.
Jezik je sposoban da stvori državu.
Upisala je u svoje članove najznačajnije ljude naše kulture i istorije.
-Još u to vrijeme naši ljudi su znali šta je najvažnije za budućnost i opstanak našega naroda. Postojalo je vjerovanje da je jezik sposoban da stvori državu, a neko je rekao da se i u jeziku nekih najprimitivnijih naroda kriju tajne o kojima filozofi i ne sanjaju. Ideja da poezija može duhovno da ujedini narod i da je to jedinstvo važnije od svakog drugog takođe je dugo trajala. Na katedrama koje je „Prosvjeta” osnovala u svojim odborima i pododborima govorili su Laza Kostić, Jovan Dučić, Aleksa Šantić, Petar Kočić, Pero Slijepčević, i to po Evropi i Americi. Tamo su se po svim njihovim državama i državicama osnivali pododbori koji su brojali i po hiljadu članova. Svi su se javili u dobrovoljce u Prvom svetskom ratu. Srbi na Aljasci su skupljali novac za pomoć porodicama obješenih u Trebinju, a ko bi već pobrojao i sve ostale akcije.
Tradicija „Prosvjete” se nastavlja, ali je sudbina naroda danas malo drugačija nego u vrijeme velikana koje pominjete. Kako vi vidite tu sudbinu?
– Budućnost je neizvjesna. Ne znamo šta će sjutra biti, ni koja će zanimanja preživjeti, ali ne zaboravljamo šta je najvažnije, što su znali i osnivači „Prosvjete” – briga o kulturi, ljubav, vjera, jezik, pismo. Kako tada, tako i sada se nadamo da ima ljudi koji će to prepoznati. Bilo bi zanimljivo kada bi se utvrdilo kada je prvi put posle Drugog svjetskog rata upotrebljena riječ „srpstvo”. To je bila jedna od proskribovanih reči. U ovoj digitalnoj eri moglo bi se to lako utvrditi.
Sveti Sava, zbirno ime srpskoga naroda
Možemo li govoriti o prosvjeti, a da ne govorimo o svetosavlju i svemu što nam je prvi srpski pisac ostavio?
– Sveti Sava je prvi srpski pisac čije ime i prezime znamo. Bilo je pisaca i prije njega, ali ne znamo njihova imena. Sve što su pisali i stvarali, opet se u njemu rodilo i preporodilo. Imamo prvu zdravu rečenicu napisanu na srpskom jeziku rukom Svetog Save. Ne znam koliko ljudi zna da je njegov portret u manastiru Mileševa živopisan po živom modelu, da je on pozirao, da mi znamo kako on izgleda. Njegov lik bi mogao biti u ličnoj karti cijelog našeg naroda. On je zbirno ime srpskoga naroda, u njemu je sačuvano sve što je taj narod stvorio i uradio i sve je njime objasnio. Upućeniji od mene su odavno uočili da se nije mogla roditi nemanjićka kultura i ceo taj slavni period ni iz čega, niti da ta pismenost nastane odjednom da nije bilo pismenosti i prije Save i Nemanje. Nijedan sveti nije toliko prisutan u životu svoga naroda kao Sveti Sava koji je jedva izvlačio noge iz kamenja idući po svojoj zemlji. Što je kamen bio tvrđi, rezao je dublje i te stope su silazile na dno bića njegovog naroda tako da možemo – tim Savinim stopama, laktovima, kukovima, izvorima – putovati po Savinoj zemlji. Konačno smo dobili i Svetosavski hram. To je malo ko vjerovao. Jedino je bio siguran da se to neće desiti.
U Crnoj Gori se odlomio glečer
Vjerujete li da će tamo gde je Savina voda, manastir Savina, Savin kuk, u Crnoj Gori koja je dugo imala problem sa svetosavljem, te stope sad biti uočljive i da će se njima lakše hodati?
-U Crnoj Gori se desilo ono što su mnogi vjerovali da se neće desiti nikada, ali i taj glečer se odlomio i nikada se neće vratiti tamo gdje je bio. Oni su se borili sa tim stopama i govorili da to nije Sava Nemanjić, nego Sava Popović ili neko drugog prezimena. Ima mnogo njegovih imenjaka koji se ne sjećaju po kome su ime dobili. Pretrpeo je to plameno mučeništvo na najvećoj koti budućeg glavnog grada srpskoga naroda. I onaj koji ga je spaljivao nije znao da je svaku tu varnicu rasejao u dušu njegovog naroda. Predlagano je da tu bude garaža, cirkus i mnogo toga drugog samo da ne bude hram, ali utoliko je on veći i sada je postao saborni hram svih Srba koji gledaju u to polje i hram koji je nastao, kako je rekao Vasko Popa, iz vidovitog pepela.
U jednoj od svojih najlepših pesama, o Svetom Savi koji pokušava da uzme kamen vezan za zemlju, i kažete: „Prokleta zemlja u kojoj je kamenje vezano, a paščad puštena”. Koliko je ta slika aktuelna i danas?
-Sveti Sava je najširi naš čovek, u njemu je stalo sve što smo stvorili i narod koji to ima ne može se izgubiti. Samo zamislite kako je u svetoj zemlji posejao sjemenku iz koje je izraslo stablo srpske crkve koje je stiglo na sve kontinente. Kad jedan narod ima jedno mjesto na kome osam vjekova nije ništa rađalo nego se samo molio i postio, nije pojeo komad mesa, nije se krivo zakleo, nije lažno svjedočio i nije tu svijeću pretulio, onda se iz te čiste sjemenke on može ponovo roditi i preporoditi i toga smo mi sami bili svjedoci i sami smo se uvjerili da je ta sveća ostala neugasiva do današnjega dana. A bilo je perioda kada ljudi nisu znali da to mjesto postoji. Međutim, uvijek su se nalazili oni koji su znali kako tamo da dođu i kako tu vatru da održe. Kad je neko nekog pitao kako ima izvor Svetoga Save na vrhu Durmitora, takozvana Savina voda, kako može da izbije voda na vrhu neke planine, ovaj je rekao: „Uzmi iglu pa udari čoveka u teme i videćeš da će šiknuti uvis njegov krovotok”. Taj krvotok jednoga naroda kruži po Savinoj zemlji i izbio je na vrh Durmitora.
U obrazloženju „Svetosavske povelje” kaže se da je nagrađen najveći živi srpski pjesnik. Kako se Vi osjećate kada čujete takve riječi o sebi?
-Da budem skroman, pa da kažem da mi je malo to „živi“.
Izvor: Sputnjik
