Mi ih pamtimo kao „Laku konjicu“, zahvaljujući predanju, zahvaljujući najljepšim mitovima. Za Mađare, oni su zauvijek ostali Aranycsapat. Možda i najbolja generacija u istoriji fudbala koja nikada ništa nije osvojila. Tim koji je galopom, od 1950. do 1956. i tenkovskim gusjenicama na ulicama Budimpešte, gazio sve pred sobom. Aranycsapat znači zlatni tim. Iako zbog „čuda u Bernu“ nikada nije postao prvak svijeta i nikada nije postao zlatan.
Vrhunac su dostigli 1954. godine kada su im Englezi došli na revanš, na noge, poslije blamaže koju su im Puškaš i drugovi priredili godinu ranije (3:6 na Vembliju). U tom je revanšu bilo 7:1, a Božik je podijelio četiri magične asistencije. Pjesnik je o njegovoj igri zapisao: „Dribling? Privikavam srce na tišinu.“
Imali su Mađari i druge timove za ponos, u sportovima koji se decenijama smatraju njihovim, pa opet tu riječ Aranycsapat nikada nikome drugom nisu podarili. Ni onoj sa Tamašem Kašašem, Peterom Birošem, Tamašem Molnarom, Gergeljijem Kišom, Tiborom Benedekom, Žoltom Vargom i Denešom Kemenjijem na klupi. Podišli su vas žmarci dok ste čitali ovaj spisak, priznajte? To je bio pravi, pravcati zlatni tim, čiji je vrhunac uvijek bio kada pobijede Plave. Kada rastuže naše.
A mi? Mi smo privikavali srce na tišinu.
Prošle su dvije decenije i stvari su se okrenule kao šrauba Stilijanosa Argiropulosa iz faula. Reprezentacija Srbije je od svog osamostaljenja, od Evropskog prvenstva 2006. u Beogradu, zahvaljujući prepoznavanju manjkavosti prethodnog sistema i važnim promjenama u uspostavljanju novog – prije svih zahvaljujući Dejanu Saviću i njegovom stručnom štabu – preuzela primat i tri puta zaredom postala olimpijski šampion.
Međutim, kada je došlo vrijeme za smjenu generacija, djelovalo je da je ona sporija i teža nego kod naših sjevernih komšija.
Mađarski sistem je takođe nezaustavljivi perpetuum mobile. Infrastruktura, kulturološki značaj plivanja i vodenih sportova, ulaganje u vaterpolo zajednicu, vrijedan rad i neodustajanje od principa čine ih vodećom svjetskom vaterpolo silom, gledajući po dubini. Utoliko je svako naše zlato, bez većine ovih faktora, bilo za nekoliko karata vrijednije.
Evropsko prvenstvo 2026. u Beogradu ipak je, sve do finala, poslužilo kao dokaz da je i naša reprezentacija smjenu generacija uspjela da izvrši uprkos štucanjima. Zlatne medalje na Olimpijskim igrama nisu bile praćene odličjima na evropskim i svjetskim prvenstvima, pa se postavilo pitanje kontinuiteta i spremnosti mladog, novog talasa da popuni kapice velikana koji su se povukli iz reprezentacije. Ovaj turnir dokazao je da je Srbija uspjela da iskali svoj čelik.
U finalu, za potvrdu i pečat, potrebno je pobijediti reprezentaciju Mađarske, koja čeka očiju krvavih, ali ne od hlora.
Ono što mađarski sistem čini tako nepogrešivim perpetuum mobileom jeste njihova nepokolebljivost. Ogromna baza igrača pruža im priliku da postave najviše moguće standarde kao najmanji zajednički sadržalac jednog mađarskog reprezentativca, dok istovremeno mogu da ispotenciraju i određene kadrovske i taktičke promjene kako bi se prilagodili zahtjevima moderne igre.
Žolt Varga je bio dio onog tima, zlatnog tima. Igrao je vrhunski vaterpolo gotovo 25 godina, jer je karijeru počeo u Ujpeštu 1989, a završio 2012. u Ferencvarošu – u međuvremenu noseći kapice i BVSC-a i zagrebačke Mladosti i Posilipa i Kremone i Savone. Njemu je u vaterpolo DNK utkan svaki princip mađarskog sistema, a način na koji vaterpolo posmatra sa ivice omogućio mu je da u ovaj tim integriše određene promjene.
Mađari su oduvijek imali vrhunske šutere, bombardere. Postoji i jedan istorijski kuriozitet koji to objašnjava. Nakon neuspješnog debitantskog učešća na Olimpijskim igrama u Stokholmu 1912. godine, mađarski reprezentativci otišli su svi zajedno u cirkus u Budimpešti. Tamo ih je očarao način na koji akteri cirkuske tačke bacaju i hvataju velike tanjire – sve iz zgloba. Odlučili su da tu tehniku dodavanja i šuta primijene i sami u bazenu. Naredne godine su otišli na turneju po Velikoj Britaniji, gdje se tada igrao najbolji vaterpolo, i novom tehnikom šuta do nogu potukli Britance. Nisu oni fudbalski porazi 1953. i 1954. bili prvo poniženje koje su im Mađari zapakovali sa mašnicom.
Bukvalno od tada do današnjeg dana mađarski stil šuta je stvar treninga i samopouzdanja. Od najmlađih kategorija puno se pliva, puno se radi u teretani, ali se insistira i na mobilnosti, koja će omogućiti takvu mehaniku šuta, a psihička komponenta je prečesto potcijenjena. Kako to u NBA ligi kažu – bitno je da igrač ima kratko pamćenje. Svi Mađari oduvijek igraju tako: može da se dogodi da promaše i pet, šest vezanih šuteva, opet će probati. Jer znaju da su u tome nedostižni.
Kada su utakmicu protiv Srbije u prethodnoj fazi turnira otvorili sa 4:1, niko nije bio iznenađen. Sava Ranđelović je poslije utakmice rekao: „Znali smo da samo oni mogu da kreiraju takav haos i pogode takve šuteve.“
Ali nije samo to. Daleko od toga. Ovaj tim Mađarske na tu karakteristiku dodaje još makar dvije važne, koje jedna iz druge proističu.
Odbrana koju Mađarska igra, a naročito od promjene pravila, vrlo je fluidna i adaptibilna. Mađarima nije strano da više puta tokom utakmice – ako je to neophodno – odigraju i M zonu, u kojoj je jedan igrač ispred, a jedan iza centra, ali i lateralnu zonu u kojoj su po dva igrača sa lijeve i desne strane centra. Mađari odbranu igraju tako da su im dva igrača na vrhu odbrane uvijek prespremna za polazak u sprint. Odbrana svojim kretanjem dobro odradi posao i „laka konjica“ je onda spremna na trk. Ono što je sa dužim terenom bilo nazivano „Indijancem“ (kada odbrambeni igrač krene u napad kada se napadač sprema na šut i tako se kocka da ostane sam u kontri, ili ostavi protivnika sa igračem više ako mu se odbije lopta) sada je legitimno oružje jer je teren kraći i efektivni napad takođe.
Zato od početka turnira gledamo Mađare kako lete u kontranapade. I u utakmici protiv Delfina su ih razvili nekoliko.
Tako su Mađari uz bombardovanje protivničkog gola dodali i polet i rizik, koji uz kvalitetnu odbranu, uvijek na ivici deflekšna, uvijek sa puno kontakta i kvalitetnog defanzivnog kretanja, tu ekipu čine veoma opasnom.
Srbija je pokazala da ima način da ih pobijedi. Mađari su prstom upirali u sudije poslije utakmice, iako je nejasno u kom su segmentu igre sudije napravile značajnu prednost za Srbiju, ali to je samo priča za javnost i tvrđenje pazara za finale, u kojem žele da budu zaštićeniji. U svlačionici je sasvim sigurno Žolt Varga govorio o koncentraciji, o tome da Mađarska ne bi smjela tako lako da izgubi prednost od tri gola i da je za zlato potrebno više od vrhunskog sistema. Ponekad genijalni pojedinac. Ponekad taktičko iznenađenje. Ponekad jedan prelomni trenutak.
Nadamo se – na strani Srbije. U zaglušujućoj buci Arene, gdje se srce privikava na tišinu.
(Mozzart sport)
Poslije 12 godina posta, neka srbija osvoji prvenstvo!