Pjesnik Ivan V. Lalić rođen je 8. juna 1931. godine u Beogradu gdje je proveo sasvim bezbrižno djetinjstvo.
Roditelji su mu obezbijedili guvernantu Njemicu od koje je naučio i prvi strani jezik. Uzimao je časove violine od kojih ubrzo odustaje jer je više volio da svira klavir, ali ga je muzika zauvijek definisala. Odmalena je čitao i pisao pjesme, a kako je bio bolešljiv, često je ljeta provodio u Divčibarama u porodičnoj kući koje postaju mitski pejzaž u pjesmama o djetinjstvu.
Početkom Drugog svjetskog rata, naprasno se prekida i njegovo djetinjstvo i kao i mnoge porodice iz Beograda i njegova porodica kreće u bijeg. Jedan period života proveo je u Teočin selu dok mu otac nije bio uhapšen i poslat u logor na Banjicu. Za Ivana se brinula njegova majka, čija bolest (tuberkuloza) ubrzo postaje više primjetna.
Poslije majčine smrti, Ivan odlazi ocu u Zagreb gdje upisuje Drugu mušku gimnaziju koju završava 1949. godine. Upisuje Pravni fakultet u Zagrebu na kojem je diplomirao 1955. godine. Poslije odsluženja vojske u Karlovcu, 1956. godine Ivan upisuje Filozofski fakultet, odjeljenje za komparativnu književnost, gdje je odslušao samo 2 semestra.
Radio je na Radio Zagrebu kao urednik za književnost i intenzivno učestvuje u kulturnom i književnom životu Zagreba. Pisao je pjesme još od 1948. godine, a počeo da ih objavljuje 1952. godine. Godine 1955. objavljuje svoju prvu zbirku pjesama „Bivši dječak“, a već sljedeće godine objavljuje zbirku „Vetrovito proljeće“.
Supruga Branka, kojom se oženio 1956. godine, po njegovim riječima, bila je „duh iza mojih pjesama“, pa počinje da objavljuje i zbirke sa ljubavnim pjesmama kao što su „Rimska elegija“, „Rimski kvartet“, „Jer si ljubav“, „Mjesta koja volimo“ i „Ljubav“. Sve njegove ljubavne pjesme posvećene su njoj, Branki ili kako ju je od milja zvao „Brančetu“.
Od 1961. godine počeo je da radi kao sekretar u Savezu književnika Jugoslavije, pa se seli u Beograd. Ta ista godina za njega je značajna i po objavljivanju knjige „Vrijeme, vatre, vrtovi“ u kojoj uobličuje svojih prvih pet knjiga, a koja je „svojevrsni obračun sa prvom fazom sopstvenog pjevanja“.
Posao mijenja 1993. godine i počinje da radi kao urednik u „Nolitu“, izdavačkom preduzeću iz kojeg odlazi i u penziju.
Svojom poezijom preko artizma, uravnoteženih slika i duhovne sabranosti obnovio je liniju simbolističkog pjesništva. Tragajući za klasičnom mjerom pjesme i nalazeći pjesničko nadahnuće u literaturi, Lalić se u svojoj poeziji okretao Vizantiji i antičkom svijetu. Takođe je bio izvrstan prevodilac, esejista i kritičar.
Lalić je ušao u književnu kritiku kao hroničar časopisa, najprije „Letopisa Matice srpske“, a potom beogradske „Književnosti“. Njegovu kritiku odlikuje objektivnost, kao i iskustvo koje u nju unosi.
Prevodio je neke od najznačajnijih autora njemačke, američke, engleske i francuske poezije – Pjer Žan Žuva, Emili Dikinson, Vitmena, Johana Volfganga Getea, Helderlina, T. S. Eliota, a zbirkama koje je objavio ispunio je svoju „službu“ prema pjevanju i poeziji i dosegao sopstvene pjesničke vrhove.
Priredio je nekoliko antologija i zbornika. Bavio se prevodilaštvom, naročito prepjevima; tako je između ostalog priredio „Antologiju novije francuske lirike“ (od Bodlera do naših dana) i izbore pjesama Helderlina (Nolitova nagrada).
Autor je radio-drame „Majstor Hanuš“ (nagrada Jugoslovenske radiodifuzije).
Lalić je umro u Beogradu 28. jula 1996. godine od srčanog udara.
