piše: Dražen Živković, urednik portala Borba
Bjelaši ili zelenaši. Partizani ili četnici. Milo ili Momir. Crna Gora ili Jugoslavija. Sve su to neke od podjela koje su nam decenijama namećali drugi da bi vladali. I sada kada smo mislili da je sa podjelama završeno, javiše se neki koji nameću novu podjelu. Lojalni ili nelojalni državi.
Često se ovih dana mogu čuti izjave o o tome da samo lojalni državi Crnoj Gori mogu preuzeti rukovođenje važnim sektorima u novoj vlasti. Preciznije, da samo lojalni mogu voditi sektor bezbjednosti u Crnoj Gori. Takvim stavom, nekim građanima ili političkim organizacijama, indirektno ili direktno, stavlja se etiketa (bez suda i suđenja) da su vjerovatno izdajnici i tome slično. I gle čuda, etike nelojalnih se kači onima koji su najviše ispaštali u borbi protiv mafije i režima. I gle još većeg čuda, ovima što mjere lojalnost drugima, ne smeta da sa “nelojalnima” ipak prave većinu, ali uz ucjene i ultimatume. Čudna neka demokratija!
Kada bi izjave o lojalnima dolazile iz usta onih koji su više od dvije decenije politički krvarili u nespoštednoj borbi protiv režima, možda bi to imalo nekog smisla. Ako to pak dolazi iz usta onih koji su sve vrijeme uživali blagotedi tog i takvog sistema, koji se nijesu ni jednom pobunili na ulici, niti nagutali suzavca, onda je to vrijeđanje zdravog razuma. I više nego interesantno bi bilo pogledati liste tri pibjedničke koalicije i ozbrijati sa svake liste ko je bio meta režima, a ko nije. I onda bi ovi što drže slovo o lojalnosti drugima, na prstima jedne ruke mogli izbrojati kandidate sa svoje liste koji su bili žrtve režima. A možda im ni toliko ne bi trebalo!
Lojalnost državi se ogledala u tome da se početkom devedesetih suprostavite DPS-u, bez obzira što mislio o ideji tih ljudi. Ti ljudi su bili lojalni državu, bez obzira na ideje sa kojima možemo ili ne moramo da se složimo. Lojalnost državi se ogledala i 1997. godine da se suprostavite mafiji i DPS-u. A tu mafiju i taj DPS su podržavali oni koji medijski podržavaju ove koji bi da nam lijepe etike o lojalnima i nelojalnima. Tada je trebalo imati herca za tako nešto. Da javno, imenom i prezimenom, dignete svoj glas na tiraniju i izbornu hajdučiju te godine, kad je cijela svjetska sila bila protiv nas. I to tada kada su protiv vas bili oni koji bi sad da budu opet protiv nas.
Lojalni državi su svi oni koji su 1999. stali u odbranu države koja je napadnuta od strane onih koje danas podržavaju oni koji bi da lojalnima mjere opoziciona krvna zrnca. Lojalni su svi oni koji se pobuniše na proganjanje profesora srpskog jezika iz škola, koji podigoše svoj glas na priznanje lažne države Kosovo sa kojeg je prognano mnogo Srba i Crnogoraca. Lojalnost državi je kad branite Njegoša od nasrtaja nekih nelojalnih, koji preko noći postadoše lojalniji, od najlojalnijih. Najveća lojalnost državi je kada branite svetinje i Srpsku pravoslavnu crkvu, zahvaljujući kojoj sada nama drže pridike nelojalni o tome ko su lojalni.
Ako se vratimo malo unazad, sigurno je da lojalni državi Crnoj Gori nijesu niti mogu biti oni koji uz sve počasti dočekuju one koji su protjerali naše sunarodnike sa Kosova i Metohije. Ne mogu lojalni državi Crnoj Gori biti oni koji se svakoga dana kunu u međunarodnu zajednicu i koji slušaju diktate iz Brisela. Bespogovorno služenje međunarodnoj zajednici ili bilo kome drugome je izdaja crnogorskih državnih interesa, isto kao što je izdaja služiti bilo kome, osim sopstvenom narodu. I gle čuda, ti nelojalni, najviše pričaju o lojalnosti.
A da bi građani voljeli državu i osjećali je kao svoju, ona ne smije da toleriše postojanje privilegija i diskriminacija, i mora da ohrabruje građane na učestvovanje u javnom i političkom životu. A diskriminacija, najgore vrste je kad neko nekome pokušava da mjesti lojalnost državi.
Za mene, nelojalan državi je svak onaj koji se nije javno pobunio na društvene diskriminacije svih ovih decenija. Svak onaj koji je ćutao na progon profesora srpskog jezika, na priznanje lažne države Kosovo, svak onaj ko nije bilo na litijama, svak onaj koji nije hapšen i koji se nije nagutao suzavca ne može biti lojalan. Ne dokazuje se lojalnost ispijanjem dojč kafe, dok se narod na ulici bori za neka svoja prava. Ne počinje politički opozicioni život ulaskom nekih koji sada pričaju o lojalnosti državi, na političku pozornicu, nego je počeo mnogo ranije.
I za mene bi pravo da se pitaju imali svi oni koji su lojalnost pokazali na djelu kroz ove tri decenije, pa na kraju ako što ostane za ove novokomponovane lojalne patriote. Ako im se ne sviđa tako, neka se bune naredne dvije decenije, kao što sam ja, a ja ću im se pridružiti u njihivoj borbi, iako oni nijesu u mojoj, zahvaljujući kojoj se sad nešto, čak više nego im pripada, i pitaju!
