LICEMJERI, GDJE STE, DA STE…
Piše: Emilo Labudović
Ernest Hemingvej je jednom reko da „čovjeku treba oko dvije godine da nauči da govori i oko pedeset godina da nauči da ćuti“. Bezbroj puta sam sebi obećavao da ću ga poslušati kada je riječ o ovoj drugoj granici, ali neki đavo ne da, pa ne da. Jer, nije lako oćutati kad se licemjerje i podaništvo pokušavaju „prodati“ kao princip i umotati u sjajni staniol demokratije.
Nije, pa da to i tri Hemingveja (kojeg, inače, izuzetno cijenim) savjetuju. Jer, evo dva dana uzalud prelistavam novine i sajtove ne bih li naišao, ako ne na energičan protest, a ono makar na podsjećanje da zvaničnici Crne Gore nemaju šta da traže na obilježavanju značajnih datuma stranih država. Ali, čega nema – nema. Čak i oni najosioniji i najglasniji zagovornici ove „zabrane“ ućutali su se kao dijete kad se uneredi, pa ni mukaet. Ona Gorjanc – Prelević, pa Daliborka, pa Milka, pa Vijesti, Pobjedu i da ne pominjem… ni glasa, ni java. A da je bilo – bilo je.
Potpredsjednik Vlade Crne Gore, Nik Đeljošaj, nešto u njeno a više u svoje ime, prisustvovao je proslavi Dana nezavisnosti one skalamerije koju u svijetu uzalud pokušavaju predstaviti kao normalnu državu, prazniku tzv. Kosova i Metohije. Prisustvovao, bratski se izgrlio sa sestrom Vljosom, bratom Kurtijem i ostalim prištinskim kurtama i murtama. Kao politikolog međunarodnog usmjerenja, u nekim normalnim okolnostim, sam sebi bih zamjerio na negativnom odnosu prema ovom normalnom diplomatskom činu. Ali…
Kad Nik ode kod Kurtija to se za ove ovdašnje domopazitelje smatra normalnim, ali kad i ako Andrija Mandić ili Milan Knežević samo minu Prijepolje e to je ne samo signal za uzbunu već sveopšte kokodakanje nad ugroženošću crnogorske nezaisnosti i proevropskog puta. Jer, nekako ispada, i ne da se drugačije zaključiti, da je tamo nekakvo Kosovo prijateljska država a da je Srbija, čije je to Kosovo, po svim važećim međunarodnim normama, sastavni i neotuđivi dio, neprijateljska zemlja i opšta opasnost za Crnu Goru.
Da je narečeni Nik brat bratski, a da su Andrija i Milan din dušmani svoje države, izvršioci stranih interesa i istureno odjeljenje „malignog rusko – srpskog uticaja“!!!
Znam da je sve ovo zaludnja priča i sipanje soli u more, da je Hemingvej duboko u pravu, ali ćutanje ovdašnjih izmećara i licemjera, zamaskiranih u navodne NVO i partije koje su tu negdje oko cenzusa, teško je odćutati. Ne zbog toga što će ove riječi bilo šta promijeniti već da čovjek, ako već ne može da spasi i opere crn obraz Crne Gore, makar spasi svoju dušu. A vrijeme je majstorsko rešeto. To bi najbolje trebalo da znaju potomci i podržavoci onih koji su one godine onako zdušno i srdačno dočekali Pircija Birolija na Cetinju.
(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrikama „Drugi pišu“ i „Kolumne“ nisu nužno i stavovi redakcije portala „Borba“)