Kukavica u sokolovom gnijezdu

Prvi put od pada Mila Đukanovića, to jest od predsjedničkih i parlamentarnih izbora održanih u aprilu i junu, u Crnoj Gori vladaju ozbiljne političke turbulencije. Pokret Evropa sad (PES), stranka koja je pobijedila u oba izborna ciklusa i čija se unutrašnja struktura bar do sada činila jakom poput stene, odjednom pokazuje krhkost. Zapravo, može se reći da PES pokazuje ono na šta su mnogi ukazivali: da je riječ o instant stranci kreiranoj od Zapada sa ciljem da se napravi mirna tranzicija vlasti posle Đukanovića, odnosno da se spriječi dolazak srpske koalicije na vlast.

U svakom slučaju, u PES-u trenutno varniči, i to tamo gdje se najmanje očekivalo. Problem je nastao na relaciji predsjednika republike i potpredsjednika stranke Jakova Milatovića i mandatara i prvog čovjeka PES-a Milojka Spajića. U jeku pregovora oko sastava vlade, koji sve više liče na politički rolerkoster, dvojica lidera zauzela su dvije različite strane. Za Milatovića se, bar u ovom trenutku, može reći da se koliko-toliko trudi da ostane pri dosadašnjim principima, dok se Spajić ozbiljno igra s obećanjima koja je ne tako davno dao. Poslednje izjave mandatara da bi „Srbi mogli biti remetilački faktor u vladi, i da ne treba tražiti dogovor sa proruskim elementima“, u potpunoj su suprotnosti s ranijim Spajićevim stavovima da je za PES srpska koalicija „Za budućnost Crne Gore“ prirodan saveznik. Konkretno, Spajić ima pritužbe na račun lidera srpske liste Milana Kneževića i Andrije Mandića, koje ne bi volio da vidi u budućoj vladi.

Zanimljivo je da mu Knežević i Mandić donedavno nisu smetali. Treba podsjetiti da je do prije skoro mjesec dana formiranje vladajuće koalicije između PES-a i srpskih stranaka bila gotova stvar, dok su vrata vlade bila zatvorena za DPS, ali i za Aleksu Bečića, zbog njegove predizborne koalicije s Dritanom Abazovićem, koga je Spajić prvog precrtao s liste potencijalnih partnera. Sada stvari u očima Milojka Spajića, čini se, izgledaju bitno drugačije.

Takav pristup mandatara nije po volji ni predsjednika Jakova Milatovića, koji se ako ništa drugo, trudi da ne zaboravi činjenicu da mu je podrška baš srpskih stranaka u dugom krugu aprilskih predsjedničkih izbora, u njegovom direktnom sučeljavanju sa Đukanovićem, u bitnoj mjeri omogućila da bude tu gjee jeste. Inače, nije tajna da su odnosi Milatovića i Spajića, i to prije svega odnosi lične prirode, već duže narušeni. Predsjednik Milatović javno je optužio Spajića da zaobilazi i ignoriše njegovo mišljenje vezano za novu vladu, odnosno da sastanke s potencijalnim koalicionim partnerima namjerno zakazuje kada on zbog predsjedničkih aktivnosti nije u zemlji. Na pitanje da prokomentariše posljednje istupe mandatara, Milatović je izjavio: „Da sam ja mandatar, drugačije bih pregovarao i drugačije bih sastavio vladu.“

ŠTA SE DEŠAVA S MILOJKOM SPAJIĆEM

Taman kada se povjerovalo, ili se još naivno vjeruje, da će Spajić biti na čelu kolone mahom mladih ljudi sposobnih da državi vrate stari sjaj i da obele njen ukaljani obraz, poput šamara dolazi bolna spoznaja da su liderske sposobnosti Milojka Spajića jake taman toliko da se Crna Gora uvuče u politički vakuum obojen u 50 nijansi sive. Vrlo nedosljedno, nekorektno i prije svega nepošteno prema građanima i njima datim obećanjima. Naravno, osnovno pitanje je gde je zapelo? I čini se da je zapeo sam Spajić. Zaglavio se između svoje dvije velike želje – da u isto vrijeme bude političar i biznismen po američkom kalupu i narodni mesija. Zaglavio se i između svoje sujete i političkih principa, i kako to obično biva u takvim situacijama, sujeta ostaje neokrnjena, a principi završe na političkoj pijaci.

Spajić je još u kampanji rekao da je bilo kakav oblik saradnje sa DPS-om nemoguć. Nakon inputa američke ambasadorke u Podgorici Rajzing Rajnke, i američkog izaslanika za Balkan Gabrijela Eskobara, ta saradnja, bar na duže staze, više ne izgleda tako daleko. Takođe, Spajić je za vrijeme kampanje, a i posle nje, govorio da su srpske stranke prirodan, čak i jedini logičan veliki savjeznik za PES. Opet nakon intervencija predstavnika Vašingtona, Srbi više nisu tako poželjan partner, i kako je sam Spajić rekao: „Proruski elementi ne bi smjeli da budu deo vlade.“ Apsurdno je da isti „proruski elementi“ Spajiću nisu smetali kada je PES-u bila potrebna podrška ostalih stranaka pred drugi krug predsedničkih izbora, čiji su rezultati direktno uticali i na rezultate kasnijih parlamentarnih izbora. Da toga nije bilo, PES bi danas važio tek za jaku, možda čak ne ni za najjaču opozicionu stranku. Ipak, Spajićevo mišljenje je prije svega američko mišljenje. Lider PES-a se ponaša u skladu s dozvolom američke administracije.

DANI ISTINE ZA SRBE

Da li će Srbi biti dioo buduće vlade, u ovom trenutku ne zavisi od njih. Ipak, srpski politički faktor u Crnoj Gori sebi ni po koju cijenu ne smije da dozvoli da bude dio vlade u ulozi fikusa, dekora koji bez realne političke snage i ingerencija postaje puki posmatrač daljeg evroatlantskog sunovrata Crne Gore, ali i daljeg gušenja srpskog identiteta i srpske kulturne baštine.

Od 2006. kada je Crna Gora obnovila svoju nezavisnost, popularnost srpskih stranaka bila je u strmoglavom padu samo za vrijeme trajanja prethodne vlade koja je bila i jedina u kojoj su participirale srpske stranke. Drugim riječima, srpski politički potencijal poslužio je nekim drugim subjektima kao pešadija u prije svega personalnoj borbi protiv Mila Đukanovića, i kao most da neki drugi dođu do vlasti, da bi naknadno na vlasti, odnosno u vladi, od tih istih subjekata, baš srpske stranke bile marginalizovane i dovedene u situaciju da iznevere podršku birača.

Ta je podrška za vrijeme prošle vlade u dobroj mjeri iznevjerena. Ne zato što su srpske stranke uradile nešto loše već zato što su pristale da budu dio vlade u kojoj im nije dozvoljeno da urade bilo šta, što je suprotno načelima demokratije, odnosno njihovoj političkoj snazi i brojnosti populacije koju predstavljaju. Ipak, čini se da su Srbi naučili lekciju.

Takođe, čini se da baš to smeta Spajiću. Srbi se usuđuju da traže, da pregovaraju, da se u pozitivnom smislu – političi cenkaju, ne želeći da dozvole da njihov realan politički potencijal u vlasti bude obesmišljen. Za srpske stranke vlast ne treba da bude apriori cilj, već isključivo sredstvo za postizanje cilja, a to je bolji položaj srpskog naroda i srpske kulturne baštine u Crnoj Gori.

Međutim, da li će srpskim strankama biti omogućeno da se za to bore s pozicija vlasti, biće ujedno odgovor i na po Srbe ključno pitanje: koliko Spajić i Zapad cijene i vrijednuju srpsko pitanje u Crnoj Gori. Ako odgovor bude takav, da se Srbi šalju u opoziciju, litije su pokazale da se baš iz opozicije, ako je ona jedinstvena i programski definisana, može mnogo. Crnoj Gori su nesumnjivo potrebne promjene. Možda redom – revitalizacija privrede, reizbor sudija, korenite promjene u tužilaštvu, drugi sistem vrijednovanja i rada u javnoj upravi i potpuni klistir u javnom servisu. Srbi treba da budu dio promjena, ali nikako ne i statisti u farsi, gde Mila Đukanovića menja neki drugi Milo Đukanović, istih ubeđenja, sličnih navika, samo malo prefinjeniji i 30 godina mlađi.

(pecat.co.rs)