Autor: Dražen Živković, glavni i odgovorni urednik TV Prva Crna Gora i osnivač portala BORBA

Na šahovskoj tabli politike, greške se ne prave samo kad izgubite figuru, već i kada izgubite strpljenje. U Srbiji, 15. marta, povučen je potez koji je presudio čitavu partiju – samo što to mnogi tada nisu primijetili. Oni koji su krenuli u blokade i izazivanje haosa vjerovali su da im predstoji ofanziva, da će protivnik reagovati silom, da će partija krenuti u otvoreni, nasilni sukob. Umjesto toga, našli su se pred zidom mirnoće.

Blokaderi su otvorili igru brzopletim gambitom: provokacije, zatvaranje puteva, pokušaj da izazovu oštru reakciju. To je bio plan koji je zavisio od jednog jedinog faktora – da vlast prihvati njihova pravila.

No, Aleksandar Vučić nije odigrao očekivani potez. Umjesto skoka konjem u središte table, odlučio je da gradi poziciju, da učvrsti liniju pješaka, da povlači poteze koji ne nose spektakl, ali nose dugoročnu stabilnost.

U šahu, to je trenutak kad protivnik počinje da se nervira. Kada ne može da probije odbranu, počinje da pomjera figure bez plana, nadajući se da će vas iznervirati.

Opozicija je, vidjevši da nema efekta, indirektno, polako napustila tablu. Studenti su se povukli u svoje amfiteatre. Ostala je samo malo jezgro – mala grupa koju sada ne drži strategija, nego inercija. Pumpa ih medijski aparat, ali energija koju dobijaju spolja ne može nadomjestiti prazninu iznutra.

Njihova frustracija danas je toliko snažna jer im Vučić nije dao „pendrek spasa“ koji su mjesecima čekali da bi odigrali ulogu žrtve.

Bez te scene, bez tog alibija, ostali su goli na političkoj sceni, bez scenarija i režije. Zato su posljednjih noći krenuli u divljačke upade u prostorije SNS-a – u haos i nasilje – jer znaju da su matirani. Izgubili su, ali svom mentoru ne smiju priznati poraz. A istina je još teža: poraženi su mnogo ranije, samo to tada nisu vidjeli. Sada im preostaje jedino da pokažu pravo lice – lice od kojeg se pristojna Srbija gadi.

Završnica ove partije ne dolazi kroz spektakularni mat, već kroz samouništenje protivnika. Kada pješaci ostanu bez podrške topova i lovaca, kada im svaki potez samo pogoršava poziciju, kraj dolazi sam od sebe.

U šahu se to zove „zugzwang“ – situacija u kojoj ste prisiljeni da odigrate potez, iako znate da će vas on samo dovesti bliže porazu.

Mir, strpljenje i stabilnost – to su figure kojima je Vučić odigrao ovu partiju. Protivnici su do kraja pokazali sve što imaju, i još važnije – sve što nemaju. I kada se tabla raščisti, ostaje samo jedno: kralj na svom mjestu i protivnik koji, bez ijednog preostalog poteza, sam ruši svoj sat.

A u šahu, baš kao i u politici, to nije samo poraz – to je poraz pred publikom, u tišini, dok vrijeme ističe.

Tagovi