Kralj Nikola I Petrović nije imao dilemu šta bi naša djeca trebala da uče u školama.
U članu 1. Zakona o narodnijem školama u Kraljevini Crnoj Gori koji je donio tadašnji gospodar Crne Gore, a usvojila Narodna Skupština, stoji da je „zadatak narodnijem školama, da vaspitavaju djecu u narodnom i religijskom duhu i da ih spremaju za građanski život, a naročito da šire prosvjetu i srpsku pismenost“.
Da li će sada novocrnogorci, montenegrini i prosvećeni građanisti reći da je kralj Nikola bio čovjek zaostao u razvoju, kada je tražio da se u crnogorskim školama djeca uče spskoj pismenosti, u skladu sa religijskim duhom. Ili će pak tvrditi da je bio posrbica kojeg rođena majka-Srpkinja nije naučila osnovama tzv. crnogorskog jezika.
Ono što je u sferi obrazovanja bilo dozvoljeno u Nikolinoj Crnoj Gori, na koju se svi pozivaju, danas predstavlja svojevrsnu „nagaznu minu“ od koje stradaju profesori koji drže do tradicionalnih vrijednosti njegoševske Crne Gore.
Primjeri za to su učiteljice Rada Višnjić i Bojana Đačić koje se u 21. vijeku beskrupulozno satanizuju zbog svoje vjerske i nacionalne pripadnosti.
Da stvar bude gora, ministarka koji ih je predlagala za direktore osnovnih škola u Baru i Pljevljima dan kasnije pod pritiskom novocrnogoraca i montenegrina „pere ruke“ o njih na isti način kao premijer Zdravko Krivokapić o Vladmiru Leposaviću, Božu Milonjiću.
Ministarka Bratić ne bi smjela da se ovako olako igra sa životima i karijerama osoba koje predlaže za direkore javnih ustanova i da podilazi onima koji su aktivno sprovodili kulturocid nad Srbima prethodnih 20-ak godina.
