Ković: Na Zapadu se nalaze korijeni srpskog zla

0

Piše: Miloš Ković

Suočimo se s prošlošću. Oslobodimo se mitova. To od nas traže naše vlasti, dok nas ubeđuju da „prihvatimo realnost“ i „razgraničenje“ sa Kosovom. Suočavanje s prošlošću od nas zahteva i EU, koja raširenih ruku čeka da nas primi u svoj topli zagrljaj.

Svakog jula, povodom ratnog zločina u Srebrenici, EU i SAD traže da se suočimo sa „genocidom“. Zaista, genocid je ključno iskustvo srpskog naroda u 20. veku. Sa masovnim ubijanjem srpskih civila i zatiranjem svoje kulture suočili smo se tri puta u toku jednog stoleća, u dva svetska rata i danas, u vreme razaranja Jugoslavije i Srbije. Za razliku od Jevreja ili Jermena, naroda slične sudbine, Srbi svest o genocidu, međutim, nisu ugradili u temelje svog nacionalnog identiteta. Time se bave samo Srpska pravoslavna crkva i nekoliko usamljenih ustanova, koje moraju da se bore za pažnju i pomoć. To svoje strašno iskustvo ne umemo da objasnimo ni sebi, ni strancima. Zašto se to baš nama dogodilo? Ko nam je to uradio?

Neprijatno nam je u društvu onih koji o tome govore, proglašavamo ih „ratnim huškačima“, koji ugrožavaju naše „dobrosusedske odnose“ i „evropske integracije“. Tim Sarajlijama, Krajišnicima i Metohijcima, mi Beograđani, Šumadinci i Moravci odgovaramo da su nam te priče grozne i morbidne, da „ne želimo nikoga da mrzimo“ i „da hoćemo da se okrenemo budućnosti“. Bilo, pa prošlo.

Zavirite u svoju savest i testirajte svoja znanja. Jeste li znali da je 6. avgust, u našem crkvenom kalendaru, dan Svetih Novomučenika Prebilovačkih? Znate li šta se u Prebilovcima dogodilo na taj dan, 1941. godine? Da li ste negde čuli da Srbija obeležava i „Dan sećanja na žrtve holokausta, genocida i drugih žrtava fašizma u Drugom svetskom ratu“ i „Dan sećanja na srpske žrtve u Drugom svetskom ratu“? Nigde, dakle, ni pomena genocida nad Srbima. Ovako nazvane dane mogli bi da obeležavaju i Nemci i Hrvati. I oni su ginuli u tom ratu.

Propaganda zapadnih, globalnih medija, reč „Srbin“ skoro da je pretvorila u sinonim za „ratni zločinac“. Svakog jula i avgusta, za vreme ceremonija u Srebrenici i Kninu, raspravljamo o tome da li bi trebalo da se suočimo s prošlošću i priznamo da smo u Bosni i Hrvatskoj počinili genocid. Za to vreme, u Hrvatskoj se uništenje srpskog stanovništva iz 1995. proslavlja na najvišem državnom nivou i pleše uz ustaške pesme i pozdrave. U „Maršu mira“ Nezuk-Potočari, bivši ratnici 28. divizije Armije BiH i mladi ljudi nose ratne zastave jedinice koja je počinila masovne zločine nad srpskim civilima opština Srebrenica, Bratunac i Milići. Vođe terorističke OVK na Kosovu i Metohiji, koje su samo 1999. i 2004. proterale oko 250.000 Srba, dok su ostale pobili i strpali u geta, najavljuju izgradnju Muzeja genocida, koji će podsećati svet na ono što su Srbi uradili albanskom narodu.

Među zemljama NATO i EU, koje su osmislile i izvršile genocid nad Srbima Krajine, Sarajeva, Kosova i Metohije, nalaze se i one koje su počinile genocid nad Srbima u dva svetska rata i marljivo ih istrebljivale tokom nekoliko vekova. Tu, na Zapadu, nalaze se koreni ovog zla.

Reč „genocid“ danas je, u medijima i akademskoj javnosti, postala najobičnije sredstvo za pravdanje „humanitarnih intervencija“. Time je relativizovan čak i holokaust. Od prvog iskrcavanja Evropljana u Americi, žrtve genocida rutinski se optužuju za kanibalizam, zločine i genocid. Setimo se sudskog cirkusa u Haškom tribunalu. Toj vrsti propagande posvećena je knjiga Politika genocida, Edvarda Hermana i Dejvida Pitersona, za koju je pregovor napisao Noam Čomski. Tu su genocidi podeljeni na „konstruktivne“ (one koje vrše SAD), „benigne“ (počinili su ih štićenici SAD kao, na primer, Hrvatska u „Oluji“), “zločinačke“ (vrše ih Srbija i ostale države koje su mete SAD) i „mitske“ (podkategorija „zlikovačkih“, za primer je uzeto „krvoproliće“ u Račku).

Važnija je, ipak, podela na kažnjene i nekažnjene genocide. Dva najveća genocida u istoriji čovečanstva počinjena su u Americi od 15. veka do dana današnjeg i u Evropi u Drugom svetskom ratu. Počinioci genocida nad starosedeocima Amerike, rimokatolički Španci i protestantski Englezi, ubeđeni u svoju izabranost i predodređenost (Amerikanci to zovu manifest destiny), sebe su videli kao oruđe Božije volje. Iz toga što su, umesto da budu kažnjeni, obdareni ogromnom silom, Englezi i Amerikanci zaključili su da su Bog i Istorija na njihovoj strani. Zato su se čak osetili pozvanim da danas, u ime nauke i progresa, svima dele lekcije o genocidu i ljudskim pravima.

Još od doba krstaških ratova, u misionarskoj „volji za moć“ krije se tajna Zapada. Ovde je reč i o Hrvatskoj, koja za Jasenovac i „Oluju“ ne samo da nije kažnjena, nego je i „nagrađena“ etnički čistom državom i ulaskom u EU i NATO.

Iz tog evropskog, krstaškog, kolonizatorskog, modernizatorskog pakla potiču tri genocida nad srpskim narodom u 20. veku. Prošlost ne možete da promenite. Hoćete da je zaboravite? Da pobegnete od nje? Ona će doći po vas.

Izvor: Politika

Ostavite Komentar

Your email address will not be published.