Devedesete godine donose formalnu demokratiju, stvarnu nekažnjivost i medije koji iz svakog doma prelaze u svaku glavu, a pored vlasti njima upravljaju i naši strani „partneri“. Pojavila su se i tranziciona bogatstva, među njima i ona u vlasništvu NVO barona i kontesa, kao i savezi nedodirljivih stranih investitora.
Korupcija je decenijama ključna riječ srpske politike. Nije ni čudo. Tokom proteklih trideset i šest godina prošli smo dvije tranzicije, tri sasvim različite faze privatizacije, makar dvije sveopšte reforme – polovične, selektivne i repetativne. Pored toga, sebi ne priznajemo da smo preživjeli jedan deset godina dugotrajan rat, koji nije bio samo međunacionalni i vjerski, nije to bila samo agresija SAD i Njemačke, već i jedan hladni, spolja podsticani građanski sukob, i pored svega toga bar šest godina spoljnih sankcija, od kojih tri globalnih, u svijetu neviđenih.
Strani agenti, koji su još 1992. godine, sakriveni u savjetnike, nahrupili u jugoslovensku saveznu vladu, predočili su našim ministrima tu crnu alternativu potpunoj predaji. Rekli su: „Ako ne popustite, uvešćemo vam sankcije i kriminalizovaćemo srpsko društvo“.
Ako niste znali, teza britanskog premijera Dizraelija, prema kojoj su „promjene neminovne, a u naprednim društvima su stalne“, nije moguća ni u savremenoj Britaniji. Kada su promjene bile sukcesivne i uspješne trajale su vjekovima – i to u jednoj ostrvskoj državi zaštićenoj morima, sa ogromnim stanovništvom, vjekovima represivnih vladavina koje su državni okvir omogućile, čitavim vanevropskim svijetom koji su pljačkale i na tome zasnovale bogatstvo… Kada je sve to nestalo, postale su jedna neefikasna, podijeljena zajednica, kriminalizovanih političara koji već decenijama imaju opoziciju koja je popularnija od njih, zarobljeni u totalitarnoj ideologiji koju su sami u dokolici izmislili, zagledani u buduće međurasne sukobe u kojima su bogati izabrali stranu bivših podložnika protiv svojih siromašnih sunarodnika. Pritom, postali su prezaduženi, preskupi, obespamećeni…
„Korupcija“ je sveta riječ u Srbiji, zato što je ona u srpskoj kulturi povezana i sa privatnom svojinom. Objašnjavajući tajnu velikih bogatstava u Sjedinjenim Državama početkom 20. vijeka, Bil Brajzon primjećuje kako su ona bila zasnovana na neplaćanju poreza. Tranzicije tome i služe – da dođe do podjele, odnosno preraspodjele bogatstva. Uostalom, iz haosa je stvorena vasiona. Ruso kaže da je društvo nastalo „kada je prvi čovjek ogradio zemljište i rekao ‘ovo je moje’, a drugi ljudi bili dovoljno naivni da mu povjeruju“. Ako neko misli da bi države današnje Evropske unije bile nešto više od višedržavnog Pakistana da su se prije samo stotinak godina držale svojih današnjih zakona i ustanova – ili ne poznaje temu ili je predugo na plati „evropskih fondova“. Pritom ne zagovaram nepravdu i korupciju, već tvrdim da je nemoralno i koruptivno tvrditi da 90 odsto država planete Zemlje može da prođe čitav razvoj SAD, Francuske, Švedske ili Britanije za četrdesetak godina, dok su ih one bez „toksičnih stranih uticaja“, bez od neprijatelja nametnutih zakona, pravih ili agenturnih okupacionih policija, sa mnogo muka prolazile četiri stoljeća. Pritom, od samog početka upodobljavanje nesrećnih država-pridošlica predstavljaju kao posao koji je „trebalo obaviti odavno“, a ako ne tada onda makar „juče“.
„Korupcija“ je sveta riječ u Srbiji, zato što je ona u srpskoj kulturi povezana i sa privatnom svojinom. Naime, sve do kraja 19. vijeka, srpsko društvo činile su porodične zadruge. Riječ je o zajednicama više porodica u krvnom srodstvu, koje vode stariji članovi, gdje se rad i dobrobit dijele, gdje stare tradicije i običaji upravljaju životom i tom rudimentarnom privredom, a posjedovanje novca je – posebno kod pojedinca – simbolično. Propadanje zadruge bilo je postepeno, bolno i sa dalekosežnim posljedicama. Nestala je jedna kultura i moralnost, nova je trebalo da bude izgrađena često u anonimnosti velikih gradova, dakle bez zajednice kao moralne kičme i arbitra. Srpsko društvo je do danas siromašno, a u odnosu na tu činjenicu, vrlo socijalno osjetljivo. Odatle nedostatak duboke države – takvu će sa relativnim uspjehom izgraditi tek komunisti, a danas kod nas pokušavaju da je konstruišu SAD i EU. U takvom društvu uvijek je povika na korupciju, ona je stalno preuveličana i po pravilu nije kažnjena.
Srpski vladari bili su skromniji i siromašniji od velike većine ostalih vladara. Knez Miloš, čije je bogatstvo imalo svjetske razmjere, predstavlja izuzetak. Ipak, većina bogatstava srpskih vladara – od Karađorđa do Petra Drugog – ne samo da je vraćena srpskom narodu, već je često korišćena u humanitarne svrhe. Upravo oni naši vladari, koji su formalno bili siromašni i posvećeni povratku na zajedničku svojinu, bili su zapravo bahati rasipnici. Josip Broz Tito je tako, prema zvaničnoj propagandi, bio bez prihoda i imovine, ipak, pored toga što je sve u zemlji u stvarnosti bilo njegovo, njegova formalna ostavina razvlačila se decenijama. Trideset godina poslije smrti otkriveno je da je mjesečno u gotovini primao platu u vrijednosti 653.000 današnjih dolara! Nisu zabilježene njegove humanitarne aktivnosti.
Srbi će se promijeniti kada postanu sposobni da uoče nijanse. Razlike između „destruktivne“ i „razvojne“ korupcije. Ona nije mala – toliko se razlikuju Nigerija i Singapur.
Devedesete godine donose formalnu demokratiju, stvarnu nekažnjivost i medije koji iz svakog doma prelaze u svaku glavu, a pored vlasti njima upravljaju i naši strani „partneri“. Pojavila su se i tranziciona bogatstva, među njima i ona u vlasništvu NVO barona i kontesa, kao i savezi nedodirljivih stranih investitora. I tokom savremenih decenija koruptivna bogatstva su poistovjećena sa imovinom. Sa jedne strane svi su u jednom času navodno „postali milijarderi“ (javnost je tako govorila o Miloševiću, Đinđiću, Dinkiću, Tadiću, Vučiću…). Praktično za sve srpske „vladare“ u demokratiji, čak je i pitanje stanovanja postalo tema možda u najvećoj mjeri dokazive korupcije.
Desetak godina sam bio u aktivnoj srpskoj politici. Odbijao sam da primim platu za to, nisam imao preduzeće, ni poslove sa strane. Znao sam još tada da kulturni obrazac mog naroda podrazumijeva da se političari dijele na „dobre“ i „loše“, s tim što veliki dio građana razmišlja o tome koji su „im dobri“. Takođe, bili oni „dobri“ ili „loši“, političari su za većinu Srba, bez obzira na njihovo obrazovanje ili imetak, ili „lopovi“ ili „ludaci“. Robin Hud – omiljeni srpski junak, čija je jedna od inkarnacija bio Broz (pjevali su mu „ti si krao – nama si davao“) – nije bio lud!
Srbi će se promijeniti kada postanu sposobni da uoče nijanse. Razlike između „destruktivne“ i „razvojne“ korupcije. Ona nije mala – toliko se razlikuju Nigerija i Singapur. Promijeniće se kada oni bogatiji i obrazovaniji među njima smognu snage da od politike ništa lično ne očekuju, već naprotiv da u nekakav politički cilj ulože svoj novac. Mali, čak najmanji – on je u politici simbol i množi se sa milionima. Nikada nisam čuo za Partiju nezavisnosti Ujedinjenog Kraljevstva, dok moj profesor, pokojni Robert Anderson, nije septembra 2000. otišao na njihovo donatorsko veče. Donirao im je velikodušnih 5.000 funti i rukovao se sa Nejdželom Faražom. Vratio se kući nasmijan. Umro je 2015. uvjeren da je bio u pravu. Sljedeća, 2016. godina to je potvrdila izlaskom Britanije iz EU. Danas čekamo izbore na kojima je nasljednica UKIP-a favorit, dok Faraž očekuje premijersko mjesto. To je politika, ostalo su priče. Do tada, Srbi će morati da se sporazumiju i izmire, slože i protjeraju strane organizacije i agenture. Sve to ukoliko žele demokratiju, takvu kakva je – nesavršena.
