U savremenoj ekonomiji postoji mnogo načina da se mjeri bogatstvo, ali jedan od najčešćih jeste tržišna kapitalizacija – vrijednost kompanija na berzi. Danas se sedam tehnoloških giganata često naziva „Veličanstvenom sedmorkom“ (Magnificent Seven), po uzoru na čuveni vestern, odnosno još ranije na film Seven Samurai legendarnog Akira Kurosawa.
No, posmatrano iz ugla skeptika, ova savremena sedmorka ponekad više podsjeća na dobro uigrani zabavni ansambl nego na stabilne stubove svjetske ekonomije – cirkularno finansiranje, velika obećanja i još veća očekivanja.
Primjera radi, Microsoft obećava desetine milijardi dolara za OpenAI. OpenAI najavljuje ogromna ulaganja u data centre kompanije Oracle. Oracle potom planira kupovinu hardvera od Nvidia – takođe u vrijednosti desetina milijardi dolara.
Na papiru – impresivno. U praksi – često se radi o istim sredstvima koja kruže kroz sistem najava, investicija, partnerstava i berzanskih očekivanja. Kritičari ovakav model nazivaju „socijalizmom za bogate“, jer se oslanja na zaduživanje i monetarne politike koje teret raspoređuju na širu populaciju, dok koristi ostaju koncentrisane.
Kada dođe vrijeme za realizaciju, postavlja se pitanje: da li zaista postoji onoliko kapitala koliko je obećano?
Posebno je izražen pritisak oko vještačke inteligencije. Izvršni direktor Nvidije Jensen Huang postao je simbol AI ere, dok prvi čovjek Microsofta Satya Nadella otvoreno govori o transformaciji kompanije kroz integraciju AI alata.
Mark Zuckerberg promoviše pametne naočare kao buduću zamjenu za telefon, dok Jeff Bezos godinama zagovara model ekonomije koji favorizuje najbogatije slojeve. Elon Musk, sa svojim grandioznim obećanjima, dodatno podgrijava atmosferu tehnološkog spektakla.
U takvom ambijentu, forsiranje AI rješenja često se doživljava kao nezaustavljivi talas – bez obzira na realne potrebe tržišta ili makroekonomske pokazatelje.
Istovremeno, izvan tehnološkog sektora, američka ekonomija pokazuje znake usporavanja. Inflacija, nestabilnost tržišta rada i rastući dug otvaraju pitanje održivosti modela u kojem mali broj kompanija nosi ogroman dio tržišne vrijednosti berze.
Kada se zagrebe ispod površine, postaje jasno da globalna ekonomija u velikoj mjeri zavisi od performansi nekoliko tehnoloških giganata i odluka njihovih lidera – ljudi koji upravljaju budžetima većim od budžeta mnogih država.
Ključno pitanje ostaje: da li će se nastaviti model neograničenog rasta najbogatijih, ili će doći do redefinisanja odnosa između tržišta, države i tehnoloških korporacija?
Odgovor na to pitanje mogao bi se jasnije nazrijeti već 2026. godine, kada će političke i ekonomske odluke u Sjedinjenim Državama imati dalekosežne posljedice – ne samo za američke građane, već i za globalnu ekonomiju.
(PC Press)
