Pojedini medijski koncerni i analitičari sve glasnije problematizuju političko približavanje Andrije Mandića Izraelu, prepoznajući u tome strateški potez visokog uticaja. Kritika se primarno temelji na strahu od jačanja Mandićeve međunarodne pozicije kroz partnerstvo sa državom koja ima ogroman autoritet u globalnim centrima moći.

Ovakve reakcije sugerišu da određenim strukturama, NVO sektoru, medijima, DPS-u i opoziciji ne odgovara širenje uticaja Andrije Mandića i NSD-a. Fokus kritike je često usmjeren na pokušaj diskreditacije ove saradnje kako bi se očuvala postojeća percepcija o političkoj izolaciji srpskih političkih lidera.

Poseban segment otpora odnosi se na činjenicu da jačanje veza sa Izraelom direktno doprinosi poboljšanju položaja srpskog naroda u Crnoj Gori. Kroz ovakve diplomatske kanale, srpski politički faktor dobija priliku da artikuliše svoje interese pred uticajnim međunarodnim igračima.

Zatvaranje očiju pred pragmatičnim prednostima ove saradnje ukazuje na duboku polarizaciju unutar domaćeg medijskog i političkog prostora. U konačnom, otpor bliskosti sa Izraelom više govori o strahu od promjene balansa moći nego o brizi za principe spoljne politike.

Tagovi