Piše: Igor Damjanović
Marko Milačić je danas položio vijenac srpskim žrtvama u Bratuncu. Prije nekoliko godina bio je nedaleko, u Potočarima. Pored izjednačavanja Ratka Mladića i Nasera Orića „kao braće po zlu“ napisao je i dva teksta:
PRVI: Srebrenica u nama (19 godina kasnije)
– Treba poći u Srebrenicu. Ovako, odavde, odsvuda, ona je samo puki simbol i pusta priča, ma ko je i ma kako (zlo)inetrepretirao. Bio sam tamo. U Potočarima, to tresne čovjeka u čelo, ako čovjeka u čelu ima: poimenice, jedan po jedan starac – muškarac – mladić – momčić, hiljade njih, uredno – godina rođenja – godina smrti, nepregledno, trajno;
– Ipak, znam više od svega: sve narečeno ne umanjuje srebreničke smrti ni za kap krvi. Mrtvi su mrtvi da mrtviji biti ne mogu. Ubijeni kao bespomoćni psi. Sistematski strijeljani po urvinama, bez nade da će se, ipak, neko, kao u filmovima, pojaviti, izbaviti ih, vratiti njihovima. Pomenuto, ne umanjuje odgovornost Mladića koji je uz amin nadređenih pokosio hiljade mladića. (KAD KAŽE NADREĐENE MARKO MILAČIĆ CILjA NA SLOBODANA MILOŠEVIĆA I RADOVANA KARADžIĆA. OPTUŽBE ZA DEŠAVANjA U SREBRENICI PROTIV SLOBODANA MILOŠEVIĆA SAM HAŠKI SUD ODBACIO JE ZA NjEGOVOG ŽIVOTA, U TOKU PROCESA, MNOGO PRIJE MARKOVOG TEKSTA.)
– U Srebrenici su pobijeni ljudi! I dok ne budu kažnjeni svi odgovorni ma i za jednu kap krvi (tamo i svuda), i dok u sebi ne ubijemo duh fašizma u odnosu na drugog i drugačijeg (koji to, zapravo, nije) – duh, koji je na ovim prostorima još vitalan i neumoljivo živ – masakr Srebrenice će trajati;
– Postoje dvije Srebrenice: ona u Potočarima i ona u – nama. Prva me boli, druge se bojim;
DRUGI: Srebrenica koja traje
– Imao sam deset godina kada se ubijalo u tim krajevima, u Srebrenici, kada se Ratko Mladić sa svojim vojskama svetio Turcima…
– Osjećam i danas, ono za mene najvažnije: Mladićevi i Orićevi pioniri su budni, vrebaju ne po rovovima već po portalima i društvenim mrežama (a to je tako blizu rovova, zar ne?), usta punih rata i omraza, mržnje i podjela, krvi.
– Djeca su to, velik broj njih, rođeni nakon Srebrenice, a ipak znaju sve o Mladiću i Oriću, znaju ko je, kako i zašto ubijao, do u detalje, ko su heroji, a ko izdajice, znaju sve, a ne znaju ništa.
– Srebrenica, ali i sva ratišta ovoga svijeta, su – u nama. Žive i vrebaju trenutak da iskoče, da se razliju, da nas progutaju.
NA KRAJU NE MOGU DA NE POSTAVIM PITANjE KOJI JE PRAVI MARKO MILAČIĆ:
a) Onaj dukljanin iz Potočara, koji je Slobodana Miloševića optuživao za ono što nije ni Haški sud;
b) Ovaj danas Srbin u pokušaju iz Bratunca;
c) Oportunista, zoon politikon, koji će sve, pa i nevine žrtve zloupotrijebiti da bi ubrao jeftine političke poene i izgradio karijeju.
