Član Valensija, Kameron Tejlor u razgovoru za Mozzart Sport otkrio je svoju unikatnu priču pred duel sa Partizan Mozzart Bet u 34. kolu Evroliga (20.30)
Ugovoreni intervju sa Kameronom Tejlorom iz Valensije trebalo je da posluži kao klasična najava za večerašnji okršaj sa Partizan Mozzart Betom (20.45, Arena Sport). Da momak koji ima i više nego solidnu ulogu kod trenera Pedro Martinez objasni šta je to što ovaj tim čini tako jedinstvenim, jer je malo ko očekivao od Valensije da baš čitave sezone bude u borbi za sam vrh tabele. Iako je Tejlor dao odgovore i na ta pitanja, njegov lagani način razgovora i opuštenost naveli su nas da pričamo dublje o njegovoj karijeri, što je neočekivano postalo i najzanimljiviji dio razgovora, a možda zapravo i otkrilo šta je tajna Valensije ove sezone.
Za Kamerona Tejlora iz Merilenda nije bilo velikih koledža, sigurnih ugovora ni brzog uspona. Umjesto reflektora najvećih dvorana, njegova priča počela je u gotovo anonimnim halama nižih liga Njemačke, gdje je igrao za platu koja nije bila dovoljna ni za osnovne životne troškove. Tokom ljeta nije trenirao u luksuznim uslovima, radio je kako bi preživio. Danas, pred prvi nastup u Beogradskoj areni protiv Partizana, Tejlor otvoreno govori o tom putu koji ga je oblikovao.
„Moj put je pun uspona i padova. Kada sam došao u Evropu 2016. godine, počeo sam u Njemačkoj, ali u drugom rangu, a onda sam se poslije jedne sezone spustio u treći. Igrao sam treću ligu Njemačke i nije bilo lako. Nisam puno zarađivao. Prve sezone plata mi je bila ispod 1.000 dolara, druge malo više“, priča američki internacionalac.
U tim trenucima mnogi bi odustali, ali ne i on.
„Ipak, nijesam odustajao ni kada sam otišao u treću ligu. Tada me je primijetio Bon. Onda su me oni povukli da treniram sa njima. Zbog toga sam došao do prve lige kada sam potpisao za Vircburg. To je generalno priča u mojoj karijeri – napravim dva koraka naprijed, pa jedan unazad, ali nijesam padao emotivno.“
Posebno teško bilo je van sezone.
„Najgori dio je kada ne zarađuješ novac. Vraćao sam se kući u Ameriku bez previše novca, morao sam da radim tokom ljeta. To je bila česta stvar na početku moje karijere. Veoma brzo sam ostajao bez novca jer ne možeš dugo da živiš od plate koju sam imao. Ne mogu da pomognem porodici sa 1.000 dolara mjesečno, zapravo teško da mogu i sam da živim od te plate.“
Ipak, vjera u sebe nikada nije nestajala.
„Ja nijesam igrao D1 košarku na koledžu. Igrao sam nivo ispod i tu nema baš uslova koji postoje u D1. Nema luksuza i tako je bilo u Njemačkoj tih prvih godina. Ja sam, međutim, bio veoma srećan što mogu da igram košarku za novac. Istina, novca je bilo malo, ali ja obožavam košarku.“
Njegova karijera nije išla pravolinijski ni kasnije, čak ni kada je stigao do velikih klubova.
„Imao sam lošu situaciju u Makabiju, koji je evroligaš. Zbog toga sam se vratio u Strazbur, koji je nivo ispod, i onda odatle eksplodirao i došao do Valensije. Sve je to dio ove igre. Dešavalo mi se da napravim dva koraka naprijed, pa jedan unazad.“
Zbog toga danas drugačije gleda na neuspjehe.
„Nije smak svijeta ako nešto ne uspije iz prvog puta, samo moraš da ideš dalje i vjeruješ u sebe.“
Često ga porede sa Kevin Punter zbog na prvi pogled sličnog puta u karijeri, ali i tu vidi jasnu razliku.
„Čuo sam poređenja sa Kevinom Panterom jer smo obojica došli u Evropu iste godine. On je krenuo sa dna, kao i ja. Međutim, razlika je što je on konstantno napredovao, uvijek išao uzlaznom putanjom. Ja sam imao i uspone i padove, ali bitno je da nijesam nikada odustajao.“
Danas, kada je jedan od najvažnijih igrača tima, jasno vidi zašto Valensija izgleda tako dobro.
„Došao sam u Valensiju, vidio sam sa kakvim igračima raspolažemo i prvi utisak koji sam stekao bio je da bismo mogli nešto lijepo da uradimo. Naravno, nijesam mogao da pretpostavim šta, ali sam bio optimističan. Znao sam dosta momaka od ranije, bio mi je jasan sistem trenera Pedra Martineza. Lagao bih kada bih rekao da sam očekivao da budemo čitave sezone na vrhu, ali sam znao da možemo da iznenadimo.“
Ključ je u kolektivu.
„Vjerovatno je najveća naša snaga to što uvijek neko drugi može da iskoči u prvi plan. To malo koji tim ima. Svi smo prihvatili ovaj sistem i uloge, i to je od velikog značaja. Vjerujemo jedni drugima.“
I upravo zbog toga Valensija može protiv svakoga.
„Ovaj tim ne zavisi od jednog ili dva igrača. Svakome može da se dogodi loš dan, ali ne može svima – to je rijetko i zato možemo da se nadmećemo sa svima.“
Sljedeći izazov je Beogradska arena i duel sa Partizanom.
„Partizan za mene ima najbolju publiku koju sam vidio, ali znam da im sezona nije dobra, pomalo komplikovana i to možda utiče na atmosferu. Možda ne bude električno kao inače. Spreman sam na sve, imam visoka očekivanja.“
Već je bio u Beogradu, ali ne u ovakvom ambijentu.
„Ovo će mi biti prvi put u velikoj Areni da igram pred publikom. Protiv Crvene zvezde igrali smo u manjoj dvorani, a kada sam bio član Unikahe bio sam u Beogradu na Fajnal-foru Lige šampiona, ali ovo će biti nešto potpuno drugačije.“
Na kraju, Tejlor ne krije ambicije.
„Uvijek želim da postavim sebi visoke ciljeve. Ako su mali, nećeš biti zadovoljan kada ih ostvariš. Želim da osvojim sve sa Valensijom.“
Njegova priča, od treće lige i ljetnjih poslova do Evrolige, najbolje pokazuje koliko je put do vrha težak, ali i koliko se upornost na kraju isplati. Ostaje da se vidi kako će Partizan reagovati na novi izazov, pošto je ekipa Joan Peñarroya trenutno u nizu od četiri trijumfa.
(Mozzart Sport)
