Najava novih kompromitujućih snimaka, koju je nedavno u Skupštini iznio lider GP URA Dritan Abazović, ponovo je otvorila pitanje – ko sve u Crnoj Gori danas strepi od onoga što bi moglo isplivati u javnost.

U političkom i medijskom prostoru već danima dominira atmosfera iščekivanja. Ko su akteri, šta sadrže snimci i kada će biti objavljeni – pitanja su koja za sada ostaju bez odgovora, ali koja dodatno podižu tenzije.

Istovremeno, slučaj bivše funkcionerke Mirjane Pajković, čiji su snimci već izazvali buru u javnosti, dodatno je pojačao utisak da Crna Gora ulazi u fazu u kojoj politički obračuni sve češće izlaze iz institucionalnih okvira.

Politika ili rijaliti?

Sve češće se postavlja pitanje – da li se politička scena pretvara u svojevrsni rijaliti program, u kojem umjesto argumenata dominiraju snimci, kompromitacije i javna eksponiranja.

U ozbiljnim demokratskim društvima, odgovornost se utvrđuje kroz institucije – tužilaštvo, sudove i zakonske procedure.

U Crnoj Gori, međutim, sve češće svjedočimo drugačijem modelu – gdje se ključne informacije prvo pojavljuju u javnosti, a tek potom eventualno dolaze do institucija.

Strah ili politički pritisak?

Najava novih snimaka neminovno stvara osjećaj pritiska unutar političkih i društvenih struktura.

Ako snimci zaista postoje i ukazuju na eventualne nezakonitosti, onda je njihovo mjesto u tužilaštvu, a ne u političkim najavama.

Ako je, s druge strane, riječ o političkom pritisku, onda se otvara pitanje zloupotrebe osjetljivih informacija u političke svrhe.

U oba slučaja – šteta po institucije je velika.

Erozija sistema

Kada politička scena počne da funkcioniše kroz najave „snimaka“ i kompromitacija, to je znak ozbiljne erozije sistema.

Jer država u kojoj se istina utvrđuje kroz javne spektakle, a ne kroz institucije, polako gubi osnovne mehanizme funkcionisanja.

Takav model ne jača državu – već je destabilizuje.

Crna Gora se nalazi na opasnoj liniji između političkog sistema i rijalitija.

Najava novih snimaka, slučajevi koji već potresaju javnost i način na koji se oni plasiraju otvaraju ključno pitanje – da li se politička borba vodi kroz institucije ili kroz javne spektakle.

Jer ako snimci postanu glavno političko oružje, onda politika prestaje da bude prostor odgovornosti.

I postaje – scena.

Tagovi