Da bi se sporazum održao, Izrael mora da prestane da ratuje protiv Hezbolaha u Libanu, što je veoma teško, s obzirom na to da je ova bitka jedini izgovor koji Bibi ima da ostane na funkciji i izbjegne optužbe za korupciju, koje bi ga mogle odvesti u zatvor.
Ratne magle počinju da se razilaze nad Iranom. Ili su se već razišle. Sve se jasnije vidi pod svjetlošću jutarnjeg sunca. A istina glasi: SAD su već kapitulirale pred Iranom, a pobjednik uzima sve, piše sociolog Rikardo Martins za sajt „Nju istern autluk“. Tramp može da priča šta god hoće, ali istina je neumoljiva.
Ono što Tramp predstavlja kao povratak diplomatiji više liči na proračunatu predaju, prikrivenu kao deeskalacija. Teheran nije bio primoran da da bilo šta; umjesto toga, natjerali su Vašington da pristane na uslove koji idu u korist Iranu, ostavljajući SAD i Izrael da se nose sa posljedicama.
Šta se za to vrijeme dešava u dva nepomirljivo suprotstavljena tabora? U taboru koji je pretrpio poraz počinju neslaganja, sukobi, razdori, svaka strana pokušava da krivicu prebaci na drugu. To se upravo dešava u zapadnom taboru. Svako vuče na svoju stranu. Drugačije je na strani pobjednika. Iran je mnogo jedinstveniji nego ranije, kakav nije bio možda još od perioda Islamske revolucije, pod vođstvom ajatolaha Homeinija.
Naravno, to ne znači da je rat završen. On će se nastaviti, na ovaj ili onaj način. Ali Iran je na to spreman i drži prst na okidaču; SAD, bez obzira na to šta govori Tramp, nijesu.
Trampova brbljanja
Sada i najuravnoteženiji američki analitičari, bez obzira na to pripadaju li neokonzervativnom ili nekom drugom taboru, priznaju sljedeće: Iran je dobio ovaj rat, kaže ruski geopolitičar Aleksandar Dugin u novoj emisiji „Eskalacija“ na Radio Sputnjiku.
Pri tome, dodaje Dugin, ne navodim sopstveno mišljenje, već samo citiram američke stručnjake, koji priznaju po njih neprijatnu istinu: „Iran je pobijedio i može da diktira uslove.“
Iran, zapravo, tvrdi: „Slažemo se da je postignut određeni napredak u pogledu detanta u regionu, ali pod našim uslovima.“ U međuvremenu, oni ne vjeruju Zapadu (a bilo bi čudno da mu vjeruju). Sve će provjeriti, ostaviće svoje mine, zadržaće svoje oružane snage i punu kontrolu nad Ormuskim moreuzom.
U međuvremenu, Tramp, nastavlja ruski mislilac, priča svom narodu sasvim drugačije priče: Iran, navodno, prihvata sve američke uslove, obustavlja obogaćivanje uranijuma, bezuslovno otvara Ormuski moreuz, nafta će sada teći i sve će biti divno i čudesno. U prevodu: „Ja sam pobijedio“.
„Nijesmo ustupili nijednu američku teritoriju, sve smo ih uništili i sve nam ide odlično“, proglašava Tramp, u svom agresivnom, kaubojskom maniru. Ko to ne vidi, izjavio je nedavno, taj je budala.
Ali, na to smo svi navikli. Ne postoji više nijedan uravnotežen analitičar koji ozbiljno shvata njegove izjave, koje se mijenjaju na dnevnoj bazi ili, još češće: jedno govori prijepodne, drugo poslijepodne, da bi uveče izjavio nešto što protivrječi svemu prethodno izrečenom.
Razdor između Trampa i Netanjahua
Postoje tektonska pomjeranja unutar samog cionističkog lobija u Americi, primjećuje Dugin. Sve do nedavno, to je bila jedinstvena i veoma moćna struktura, koja je predstavljala jednu od glavnih političkih snaga u SAD. Znalo se šta se smjelo izgovoriti o Izraelu, a šta ne.
Ranije su kritike Izraelu upućivali samo anticionisti, ali to se smatralo „teorijama zavjere“.
Posljednjih dana, nakon curenja Trampovog telefonskog razgovora sa Netanjahuom, koji je objavljen u časopisu „Aksios“ – u kojem je Tramp, po ustaljenoj navici, koristio izrazito nepristojan jezik, omalovažavao Netanjahua, optužio ga za neposlušnost, prijetio mu i pokušavao da izvrši pritisak – situacija se značajno promijenila.
Da je ovo istina potvrđuje i stav cionista bliskih Trampu, tvrdi Dugin. Figure poput Lindzija Grejama i Lore Lumer – koje čine samo jezgro američkih protrampovskih cionista – iznenada su pale u očaj.
Oni sada govore: „Pa, kako je to moguće? Ovo nije smjelo da se desi. Izrael je ‘dobra zemlja’, a Netanjahu je najbolji saveznik, sami ste to rekli, gospodine predsjedniče.“
Beznadežan, uzaludan rat, bez izgleda za pobjedu
Tramp je, očigledno, žestoko opterećen ovim ratom. Iran je u njemu pretrpio ozbiljne gubitke, to ne treba potcjenjivati, ali nije slomljen, dodaje ruski geopolitičar: mobilisao se i sada izgleda kao model za cio islamski svijet. U tom kontekstu, druge muslimanske zemlje u regionu, koje su zauzele pasivan stav, uglavnom su izgubile obraz. Ali Iran je ostao čvrst, bez ikakvog ublažavanja svog antiizraelskog stava.
U međuvremenu, Netanjahu nastavlja svoju ofanzivu u južnom Libanu. Uslovi iranskog sporazuma – a čak ni Tramp to ne poriče, uprkos različitim izvještajima – uključuju kraj rata u Libanu i zaključak o povlačenju izraelskih trupa iz Libana.
Ipak, Netanjahu to ne želi da uradi, jer je to zamišljao kao pripremu za stvaranje „Velikog Izraela“. Sada se, međutim, ispostavlja da je postignut kompromis, a da Iran nije uništen. Kao posljedicu, vidimo negodovanje i bijes Netanjahuovih radikalnih saveznika, poput Itamara Ben-Gvira i Bezalela Smotriča, koji govore: „Ko je, dođavola, Amerika? Zašto bismo uopšte razmatrali američke zahtjeve?“
Drugim riječima, vojno, eshatološko jezgro Izraela duboko je nezadovoljno. Trenutno se vodi antiamerička polemika u samom Izraelu. A sada Tramp mora da zaključi ovaj mirovni sporazum pod bilo kojim uslovima, jer su srednjoročni izbori već na pragu. A tada će sve biti odlučeno. Tramp bi, poslije ovih izbora, mogao biti pretvoren u „hromu patku“.
Ovaj rat je, osim toga, nevjerovatno nepopularan u SAD. Tramp je već izgubio mnoge svoje pristalice, a neki napuštaju njegov kabinet. I sada se ispostavlja da je ovo, u stvari, beznadežan, uzaludan rat, bez izgleda za pobjedu. Počeo je, naravno, veoma brutalno, ali postepeno su rezultati ovih brutalnih napada neutralisani herojskim otporom Iranaca.
Iran je, dakle, izašao kao pobjednik. A to su počeli da shvataju i Saudijci, i Katar, i Turska, pa čak i Ujedinjeni Arapski Emirati počinju da razmišljaju o tome.
Samrtni grčevi Kolektivnog zapada
Netanjahu, međutim, ne predstavlja čitav Izrael. Čak ni proizraelski lobi u SAD u cjelini ne podržava Netanjahua. Mnogi u samom Izraelu i unutar proizraelskog lobija ne dijele njegove stavove.
Podržavanje Izraela je jedno, ali podržavanje stavova radikala eshatološki orijentisanih ka izgradnji Trećeg hrama, stvaranju „Velikog Izraela“ od mora do mora, poput Ben Gvira, Smotriča ili samog Netanjahua, predstavlja nešto sasvim drugo. Barem polovina izraelskog stanovništva ne slaže se sa politikom koju vodi Netanjahu.
I ovdje postoji razmimoilaženje između polova Kolektivnog zapada. Za sada, u polove sve više podijeljenog Zapada, možemo ubrojati SAD, koje se i same sve oštrije dijele na dva pola, potom Izrael, Evropsku uniju i Britaniju.
Uzgred, sa Starmerom je već završeno u Britaniji, samo što on to, izgleda, još ne shvata. Teško je reći šta se dešava u EU, koja se i dalje tvrdoglavo drži svoje globalističke agende. Njihovi planovi su nejasni, baš kao i planovi globalista u SAD, koji imaju ideju da se vrate na vlast i sve započnu iznova, samo, kako je glasila parola Trampovog prethodnika Bajdena, da „sve urade mnogo bolje“.
Jedno je izvjesno: Kolektivni zapad posustaje, smatra Dugin. I sada je na Kolektivnom zapadu svako sam za sebe. Zapad je u cjelini značajno oslabljen. Sve to podsjeća na samrtne grčeve, dodaje on.
Najveći poraz SAD poslije Vijetnama
SAD i Izrael još nijesu shvatili činjenicu da je rat već promijenio regionalnu hijerarhiju. Sila u usponu sada je Iran.
Trampov sporazum sa Irancima vjerovatno je najveći poraz SAD poslije Vijetnama, tvrdi slavni britanski novinar Martin Džej na sajtu „Fondacija strateške kulture“.
Predsjednik Tramp je vjerovatno potpisao najgori sporazum za njega i SAD u kratkoj istoriji njegove zemlje sa Iranom, koji pokazuje koliko želi da ponovo otvori Ormuski moreuz i obnovi svjetski brodski saobraćaj, u nadi da će sniziti cijene nafte.
Međutim, nije sigurno da će ovaj sporazum, koji mnogi već nazivaju „Memorandum od 60 dana“, uopšte opstati. Vjerovatno neće, predviđa Džej.
Ovdje se treba prisjetiti maksime ruskog ministra Sergeja Lavrova: „SAD nijesu sposobne za postizanje (bilo kakvog) sporazuma“.
Da bi se sporazum održao, Izrael mora da prestane da ratuje protiv Hezbolaha u Libanu, što je veoma teško, s obzirom na to da je ova bitka jedini izgovor koji Bibi ima da ostane na funkciji i izbjegne optužbe za korupciju, koje bi ga mogle dovesti u zatvor.
Međutim, ključan je nedostatak povjerenja koje Iranci imaju u Trampa – i to s pravom, dodaje ovaj analitičar. Iranci ne vjeruju da sporazum može trajati. Oduvijek su vjerovali da je sve što Tramp radi i govori prevara, i da bi svaki mirovni sporazum potpisan u roku od 60 dana važio samo do preliminarnih izbora, prije nego što Tramp ponovo bude prisiljen da se vrati ratu.
Ovo je, najvjerovatnije, samo kraj druge faze rata.
Ali njegov ishod u cjelini već je odlučen. To još ne vidi njujorška plutokratija, „baroni novca“, koja je i do sada uspješno manipulisala Trampom.
(RT BALKAN)
