Ko hapsi po Crnoj Gori?
Piše: Emilo Labudović
„Vi, gospodine ministre, nemate pojma ko je sve danas uhapšen“!!! Ovim riječima se na sjednici Vlade Crne Gore ministru unutrašnjih poslova obratio ministar vojni, a povodom široke akcije hapšenja jednog broja građana osumnjičenih za špijuniranje u korist jedne strane države. Koje, i da nije saopšteno, ne bi bilo teško pogoditi, jer evo neko vrijeme Crna Gora osim Rusije i Srbije drugih dušmana nema. Kina je, za sada, pošteđena. Ko koga i za koga špijunira po Crnoj Gori, i najopsežnija, najpoštenija i najobjektivnija istraga teško da bi utvrdila. Jer, budimo pošteni prema sebi, mi smo onaj narod čije su očeve i đedove italijanske okupacione vlasti molile da špijaju samo četvrtkom.
Da sve iole moćnije strane obavještajne službe imaju svoje pipke, agente i plaćene domaće saradnike i po Crnoj Gori, istina je koju ne treba dokazivati. A ako je to istina, onda je istina da to, po svoj prilici, rade i Rusi, kao što je istina da to, ništa manje zdušno, rade i Amerikanci, Njemci, Francuzi, Italijani… i, više od svih, Britanci. Ali, premijer je, očigledno, u Njujorku dobio nalog, spisak i svu neophodnu logistiku da hapsi samo odabrane. A ko je u ovom trenutku odabraniji od Rusa?
Svaka uređena i sposobna država ima pravo i obavezu da čuva svoju društvenu, ekonomsku i naročito vojnu intimu od svih, od neprijatelja obavezno a od prijatelja još obaveznije. To pravo i obavezu, naravno, ima i Crna Gora, i tu nema ništa sporno. Ali, nije li ne samo prilično sporno nego izvan zdrave pameti i logike da ministar policije „nema pojma“ ko mu i koga hapsi građane po Crnoj Gori, makar to bili i špijuni? Da je ministar policije „neobaviješten“, a da o operaciji sve detalje imaju Ranko i Raško? Da premijer unaprijed trijumfuje nad rezultatima akcije, uprkos upozorenju rukovodećeg tužioca da se još ne zna ko je i koliko „kriv“ i kakva će mu u tom pogledu biti sudbina.
A dok akcija traje, Rankiša je ponovo protjerao šestoricu ruskih diplomata, pod šturim i formalnim obrazloženjem „ponašanja suprotnom Bečkoj diplomatskoj konvenciji“. Reklo bi se: ništa novo! Ruske diplomate protjeruju širom svijeta pa zašto bi Rankova Crna Gora bila izuzetak? Pitanje je samo da li će, kad Rusija očekivano, uzvrati reciprocitetom, u crnogorskoj diplomatskoj misiji u Moskvi ostati živog diplomatskog uva i neće li to značiti de fakto prekid diplomatskih odnosa?
Mada su svi ovi potezi i organizovana Kenterina lovačka hajka na građane Crne Gore, makar bili i špijuni, vrlo upitna, pitanje svih pitanja je: ko vlada u Crnoj Gori? I šta će Crnoj Gori ministar policije koji „nema pojma“ koga mu to hapse? Vlada li Crnom Gorom Vlada, makar bila i u tehničkom mandatu, ili je na djelu politička i ljudska stokupljevina, spremna čak i na fizičko razračunavanje? Šta znaju Dritan i Kentera, a Filip Adžić o tome „pojma nema“? Čime se to Raško junači po Vladi, spreman čak i na tuču? Dokle seže Rankovo dirigovano nacionalšovinističko ludilo i hoće li nas sve to skupa povući u ambis iz kojeg se zadugo nećemo izvaditi?
I da se vratim početku: Crna Gora je odavno prepoznata, a o tome postoje neumoljiva pisana dokumenta, kao zemlja Alekse Žunjića. U njoj je tokom Udbine Informbirovske tiranije prošlog vijeka srušen i poslednji tabu kako jedino sestra nije izdala i prijavila brata. Jeste, i te kako, a Udbine arhive prepune su tih dokaza. Istina je, takođe, da ni jedan špijun, ma za koga da radi, nije dobronamjeran, da podriva državnu stabilnost i čini je ranjivom po mnogim kriterijumima i da ih, stoga, valja hapsiti i, ako su stranci, protjerivati. Ali, ne samo Ruse i njihove saradnike. Normalno je i svjetska je praksa da se takve akcije sprovode „u rukavicama“ i tek na kraju objavljuju krajnji ishodi. Normalno je da u tim akcijama učestvuje i sarađuje čitav bezbjednosni sektor i aparat prinude, što, opet, znači da je krajnje NENORMALNO da ministar policije „nema pojma“ o tome ko mu i koga hapsi po Crnoj Gori. A Raško sve zna. Gdje smo to kao država zabasali i znamo li kuda to idemo i ne zove li se taj hod „srljanjem niz pizdine strane“, kako bi to rekli staropodgoričani?
Očigledno je da je najnovija akcija i njeno tamburanje na sva medijska zvona dio paketa koji je premijer donio sa najnovijeg podvorenja u Americi. Otud i ono njegovo slavodobitno šepurenje uz dim spaljenih cigareta u Nikšiću. Ali, bilo bi očekivano i normalno da je premijer taj „paket“ „raspakovao“ pred, ako ne cijelom Vladom kojoj je na čelu, a ono makar pred svim ministrima odgovornim za stanje bezbjednosti. Pa i pred ministrom unutrašnjih poslova. Ovako, najodgovorniji od ministara „pojma nema“ šta mu se dešava u državi čija mu je unutrašnja bezbjednost povjerena, a svi mi skupa (liše Dritana, Ranka i Raška) nemamo pojma ko ovdje kosi a ko vodu nosi. „O tempora, o mores“, čak ni Ciceron ne bi našao pametniji zaključak.