Knežević odgovorio Drašku Đuranoviću: Milo ti je tatu proglasio za člana jagnjeće brigade, a on ti je danas miliji od Veselina!

7

“Dnevni list “Pobjeda” danas nije htio da objavi odgovor Milana Kneževića Drašku Đuranoviću. Preciznije rečeno, “Pobjeda” nije smjela da objavi odgovor Kneževića, kako zbog argumentovanog teksta, tako i zbog dodatnih dokumenata, koje bi Knežević priložio za sljedeća reagovanja.”

“Sve srećne porodice liče jedna na drugu, a svaka nesrećna porodica nesrećna je na svoj način.” Upravo ovim citatom Lava Tolstoja želim početi odgovor Drašku Đuranoviću, koji se u još jednom sintaksičko udbaškom izbljuvku bavio “zadahom” mog karaktera neudobno sjedeći na bali poreskih dugova Begapressa i galopirajuće podsvijesti.

Dozvoljavajući sebi da, ničim izazvan, moju porodicu i mene nazove “nesrećnima”, Đuranović je, izgleda, pomislio da je njegova porodica mnogo srećnija od moje, a samim tim i nedodirljiva. I kad on prevrće kosti mojih đedova onda je to poželjna politička disciplina još jednog u režimskoj koloni, koji jedva čeka da pljune na Milana Kneževića, a, kad se ovlaš okrzne njegova porodica, tad počinju tirade o čojstvu, sojstvu i sedam ofanziva.

Za razliku od Draška Đuranovića, koji se u nedostatku argumenata poslužio jazbinsko-tabloidnom nekrofilijom, kojom pokušava prikriti čemernu golotinju svoje nečiste savjesti, ja ću i dalje nastaviti da se služim istorijskim činjenicama, uz žaljenje što sam prinuđen da se, pored Koče Popovića, bavim i Veselinom Đuranovićem.

Izgleda da je moje pominjanje zadaha italijanskih priznanica i lira toliko erozivno djelovalo na Đuranovićevu psihu da je on, ponovo ničim izazvan, svog oca doveo u taj kontekst. Govoreći o sumnjivim biografijama “prvoboraca” NOB-a, samo sam potencirao činjenicu da je, nakon kapitaulacije Italije u septembru 1943. godine, značajan broj četnika prešao u partizane, kao što je to slučaj bio i u septembru 1944. kad je kralj Petar preko radio Londona pozvao vojnike Ravnogorskog pokreta da se stave pod komandu Josipa Broza.

Za razliku od ovih preletača, moji đedovi Mirko i Milan od 1941. do 1945. nijesu mijenjali strane, i isključivo su ratovali s Njemcima. Zašto se Draško Đuranović prepoznao u ovoj neumitnoj istorijskoj činjenici ideoloških prelijetanja – nek prvo razjasni sa svojom podsvijesti, a onda sa Velizarom Sredanovićem, koji je o takvim slučajevima napisao knjigu.

Opšte je poznata činjenica da su Veselina Đuranovića, Marka Orlandića, Veljka Milatovića sa ulice smijenili Milo Đukanović, Aco Đukanović, Ivan Brajović i Srđa Darmanović, a ne Momčilo Đujić i potomci kraljevske vlade u egzilu. Smijenili su ih na kosovsko-metohijskom talasu jer su mirno posmatrali progon i pogrom crnogorskog i srpskog naroda u južnoj srpskoj pokrajini. I, umjesto da Draško Đuranović zaštiti lik i djelo svog oca od Mila Đukanovića i Ivana Brajovića, koji su Veselina proglasili za udarnog člana jagnjećih brigade, i prepariranog birokratu socijalizma, on ih 2018. godine stavlja u prvi red sale Centra za kulturu u Danilovgradu kako bi svojim prisustvom uveličali veče posvećeno Veselinu Đuranoviću.

A Ivan Brajović, koji je formalno smijenio Veselina Đuranovića, bez imalo nelagode, kao da čita referat na Predsjedništvu SD-a, drsko evocira uspomene na Đuranovića proglašavajući se za njegovog najbližeg saradnika i prijatelja, iako svi u sali, uključujući i njega, znaju da govori neistinu. Meni je bilo neprijatno, čak i žao, dok sam gledao tu grotesknu farsu totalne amnezije, koja je imala za cilj da od svih nas, koji pamtimo, napravi rijaliti zombije režimskog rituala.

E to je, Draško Đuranoviću, pravi zadah tipične crnogorske morbidije, po kojem ispada da ovi, čije ime ne smiješ da spomeneš, sad više vole Veselina Đuranovića kad je mrtav nego dok je bio živ.

To bi isto bilo kao da sad ja pozovem na krsnu slavu one njemačke vojnike, koji su ubili moje đedove, Mirka i Milana, i još im dam da mi režu slavski kolač, i da mi posle nekoliko čašica rakije počnu objašnjavati kako su oni mojim đedovima bili najbliži saradnici i prijatelji. I da su ih baš iz tih emotivnih pobuda i ubili. I, upravo zbog ovoga, nikad ne bih mijenjao moju “nesrećnu” porodicu Knežević za “srećnu” porodicu Đuranović. Kao što nikad neću dozvoliti da se moj antifašizam, i hiljada drugih časnih porodica, pomiješa sa kriminalno-koruptivnim pomijama, koje nam prosipate na imaginarnom koritu domoljublja.

A, što se tiče Koče Popovića i njegovog učešća u martovskim pregovorima, ne da me Draško Đuranović nije demantovao, nego je potvrdio sve moje navode, i sigurno se pokajao što se uprtio u velike istorijske teme mucajući o Dolores Ibaruri kao lirskoj pokrivalici. Prvo je tvrdio da nikad nije bilo pregovora između partizana i Njemaca, sad tvrdi da su pregovori vođeni, ali samo oko razmjene zarobljenika. I zato ću, za njegove, i oči zainteresovane javnosti, objaviti faksimil punomoćja za vođenje pregovora s Njemcima, koje je Vrhovni štab NOV i POJ izdao 8. marta 1943. svom delegatu, Koči Popoviću. U punomoćju, koje je potpisao general Velimir Terzić, jasno piše da će se pregovori voditi po tri pitanja:

“1. O razmeni zarobljenika;
2. O primeni međunarodnih ratnih pravila u odnosu prema Narodno- Oslobodilačkoj Vojsci Jugoslavije sa strane nemačkih vojnih vlasti;
3. O svim ostalim pitanjima, koja će postaviti ova delegacija, a o kojima je već bilo reči sa g. kapetanom Hejsom prilikom poslednje razmene zarobljenika u Livnu 17. novembra 1942. g.”

(Original punomoćja se nalazi u zaostavštini Koče Popovića, a njegov faksimil je objavio V. Dedijer u “Novim prilozima za biografiju J.B. Tita”, knj. 2, Rijeka, 1981, str. 844. Prevod za punomoćja na njemačkom nosi oznaku NOKW-1082.)

Znači da su pregovori između VŠ i Njemaca vođeni još u novembru 1942. i da se nijesu odnosili isključivo na razmjenu zarobljenika, kako Draško Đuranović pokuša da mi objasni. I da je jedino Koča Popović išao na pregovore s Njemcima pod punim imenom i prezimenom, dok je Milovan Đilas postao Miloš Marković, a Vladimir Velebit je bio Vladimir Popović.

I sad sam ja kriv Drašku Đuranoviću što je većina partizana, poput mojih đedova, ratovala s Njemcima, dok su neki u serijama pregovarali s njima. I opet sam kriv što su neki iz četnika prešli u partizane i postali istaknuti ideolozi i funkcioneri samoupravnog sistema. A izgleda da sam najviše kriv što neću da ćutim i uzimam redovne konzerve patriotizma iz režimskih magacina, ne bih li, bildujući svoju sjenku u teretani poltronerije, bar na minut skrenuo pažnju na sebe Milu Đukanoviću.

A koliko se Draško Đuranović osjeća srećnim, ili nesrećnim u široj familiji Đukanovića, to neka izvagaju između sebe.

7 Comments
  1. Munja komentariše

    Nakszo šklempavs, ti kada pominješ Veselina Đuranovića, treba da ustane. Šta si ti doprineo i korisno uradio u svom životu. Osim što izigrava klovns i blesu u parlamentu..

    5
    41
    1. Vasilije komentariše

      Oni sto ih je “zadužio” pokojni Veselin Djuranovic treba da ga poštuju i slave!!!To sto je cetnikovao do pada Italije i sto je pored nespornog POSTENJA LICNOG bio najnestrucniji predsjednik SIVA isto nije sporno. Draško je oličenje sluganstva a Knežević ima pravo da iznese istinu iako se očito ustručava !

      27
      2
  2. Traktorist komentariše

    E vake budaline nema nadaleko!

    4
    33
    1. Рајо НК komentariše

      Traktorist nemaš ti mozak da razumiješ ovaj tekst. Parizer iz dps bot sendviča ti nije dovoljan

      28
      1
    2. Mirko komentariše

      Bake i nake ajde botino glupa vucaj se sa teksta nijesi dostojan ni da čitaš a ne da komentarišeš moralni odrone

  3. Marija komentariše

    Bravo Milane,savršeno,pravo u metu!!!!

  4. Antipipun komentariše

    E smradu zetski

Ostavite Komentar

Your email address will not be published.