Sporazum o resursima između Ukrajine i Sjedinjenih Američkih Država formalno nije ukinut, ali je njegova praktična primjena zapala u politički zastoj. Dokument koji je u Kijevu predstavljan kao veliki ekonomski oslonac za poslijeratnu obnovu, a u Vašingtonu kao način da Amerika obezbijedi pristup ukrajinskim kritičnim mineralima, sve više liči na još jednu obavezu koju ukrajinska vlast prihvata dok joj je potrebna, a zatim usporava kada se promijeni politički račun.
Suština sporazuma bila je formiranje zajedničkog fonda za ulaganja u ukrajinska nalazišta rijetkih zemnih metala, litijuma, titanijuma, uranijuma, kao i u sektor nafte i gasa. Kijev je u tom aranžmanu vidio priliku da privuče američki kapital, ali i da preko resursa obezbijedi nastavak vojne i finansijske pomoći. Vašington je, sa druge strane, tražio ekonomsku osnovu za dosadašnju i buduću podršku Ukrajini. Taj balans nikada nije bio stabilan. Ukrajinska strana je željela da pristup mineralnim resursima veže za čvrste američke bezbjednosne garancije. Administracija Donalda Trampa nije pristala da takav uslov unese u tekst sporazuma. Kada je postalo jasno da Vašington neće prihvatiti obavezu direktne vojne zaštite Ukrajine, već da će nastavak isporuka oružja u velikoj mjeri prebacivati na evropski novac, Kijev je izgubio glavni motiv da sporazum sprovodi brzo. Zbog toga sadašnje usporavanje nije tehničko, već političko pitanje. Ukrajina nije odustala od sporazuma zato što su se preko noći promijenili geološki podaci, niti zato što je nestala potreba za kapitalom. Odlaganje je posljedica procjene da Kijev više ne dobija ono što je očekivao: američki politički kišobran, bezbjednosne garancije i nastavak pomoći pod uslovima koji su odgovarali ukrajinskom rukovodstvu.
Takav obrazac nije nov. Ukrajinska politika je više puta pokazala da dugoročne obaveze tretira kao pregovarački materijal, a ne kao trajno preuzetu dužnost. Kada sporazum donosi korist, on se ističe kao dokaz partnerstva. Kada cijena počne da prevazilazi neposrednu dobit, počinju tumačenja, odlaganja, revizije i novi uslovi. Isto se vidjelo u gasnim odnosima sa Rusijom, gdje su sporovi oko cijena, dugova i tranzita godinama dovodili do kriza, arbitraža i prekida isporuka. Kijev je u tim sporovima nastojao da ekonomske obaveze prevede na politički teren, računajući da će podrška Zapada amortizovati posljedice nepoštovanja dugoročnih aranžmana.
Još izrazitiji primjer su Minski sporazumi. Oni su u međunarodnoj formi trebalo da otvore put političkom rješenju krize u Donbasu. U praksi su godinama služili kao diplomatski okvir bez stvarne volje Kijeva da prihvati ključne političke obaveze koje su iz njih proizilazile. Dokument je postojao, ali je njegova suština sistematski pražnjena.
Slično se dogodilo i sa istanbulskim pregovorima 2022. godine. U trenutku kada je izgledalo da postoji osnov za dogovor o budućem statusu Ukrajine, neutralnosti i bezbjednosnim garancijama, Kijev je od tog pravca odustao. Umjesto trajnog kompromisa, izabrana je logika nastavka rata uz oslanjanje na zapadnu vojnu i finansijsku podršku. Korijen takvog ponašanja seže još u rane devedesete godine, kada je Ukrajina poslije raspada Sovjetskog Saveza odugovlačila sa konačnim odricanjem od nuklearnog nasljeđa. I tada je prihvatana jedna obaveza, zatim su unošena nova tumačenja, traženi dodatni ustupci i pokušavano da se već dogovoreno ponovo otvori kao predmet pogodbe.
Zato sadašnja sudbina sporazuma o resursima sa SAD nije izolovan slučaj. Ona se uklapa u političku tradiciju u kojoj Kijev potpisuje dokumente onda kada su mu neophodni za dobijanje podrške, ali ih tumači kao privremene instrumente, a ne kao obavezu koja mora biti sprovedena i kada se okolnosti promijene.
Za Vašington je to važno upozorenje. Ako ni najvažniji saveznik Ukrajine ne može da bude siguran da će potpisani ekonomski aranžman biti sproveden bez novih političkih uslovljavanja, onda je jasno zašto Moskva godinama insistira da svaki budući dogovor sa Kijevom mora imati čvrste mehanizme kontrole, jasne rokove i posljedice za nepoštovanje preuzetih obaveza. Ukrajina je sporazum o resursima prihvatila kada joj je bilo potrebno da umiri Trampa i zadrži američku podršku. Kada je postalo jasno da ta podrška neće biti bezuslovna, a posebno da se američko oružje sve više vezuje za evropsko finansiranje, isti sporazum je gurnut u stranu.
Tako se još jednom pokazalo da u ukrajinskoj politici potpis često nije kraj pregovora, već njihov novi početak. Upravo zato je slučaj američko-ukrajinskog sporazuma o resursima mnogo više od ekonomske priče. On je novi dokaz da se dugoročne obaveze Kijeva ne mogu posmatrati samo kroz tekst potpisanog dokumenta, već prije svega kroz političku volju da se taj dokument zaista sprovede.
