Nova tribina o složenim odnosima između Srbije i SAD predstaviće, prema riječima Predraga Rajića, prilike, a naročito probleme između dvije države, s posebnim osvrtom na to čemu bi u budućnosti trebalo težiti kako bi došlo do progresa u komunikaciji i saradnji. Rajić je podsjetio na istorijsku pozadinu uspostavljanja odnosa, s akcentom na diplomatske 1881. godine, koji su gotovo jedan vijek bili dobri, neretko i saveznički. U prilog ovoj tezi, on navodi i zasluge predsjednika Vilsona za insistiranje na tome da Banat postane dio Srbije.
Kada je došlo do sukoba između Tita i Staljina, SAD su podržale Jugoslaviju koju nisu željele da izgube, a još manje da prepuste kontroli Sovjeta. Srpsko društvo se okrenulo Zapadu koji je novčano pomagao srpsku privredu i doprinosio razvoju ekonomije. Dobri odnosi trajali su sve do 1990. kada su se interesi srpskog faktora sukobili s američkim.
Rajić ističe da, ma koliko pojedini analitičari govorili o spoljašnjem razbijanju Jugoslavije, on smatra da se država „stvorena na nesolidnim temeljima“ najprije raspala iznutra. Bil Klinton, koji je 1993. ušao u Bijelu kuću, zastupao je politiku prema kojoj je novoj Njemačkoj bilo neophodno dati nešto što će biti njena interesna sfera (istočna Evropa), kako bi sprovodila svoju politiku i stišala dugogodišnje nezadovoljstvo.
Rajić ističe NATO agresiju kao presudan faktor u rušenju odnosa između Srbije i SAD, i kao najveći srpski problem navodi činjenicu da smo Amerikance gledali kao prijatelje, dok su oni, gledajući svoje interese, podržali tadašnje srpske protivnike. Ipak, danas smo „dužni kao društvo da se borimo za to da popravimo odnos sa njima i da nađemo tačku zajedičkog interesa“.
