Dopisnik „Slovenca” izvještaj je poslao iz Orizara kod Kočana, u Makedoniji. On navodi da je srpska vojska Crnogorce povukla sa prvih borbenih linija i poslala ih u pozadinu da budu rezerva. Za slučaj da Bugari probiju front, Crnogorci bi bili dužni da zaustave neprijatelja i odbace ga na početne položaje.
Ali, za Crnogorce je to bila uvreda.
Komandant Crnogoraca pozvao je srpskog generalštabnog pukovnika Mihajlovića i poručio mu da „zove koga treba” i da u rezervu stave koga hoće drugoga.
– Ako poštuješ crnogorski obraz, stavi nasu u prvi red. Nismo ti mi dobri za rezervu, poručio je crnogorski komandant.
Prilikom zauzeća Rajčanskog Rida, Crnogorci su se borili onako kako su znali i željeli. Zarobljeni Bugari govorili su da se plaše samo dvije stvari: srpske artiljerije i Crnogoraca.
– Viđećete ko je Crnogorac, to je bio bojni poklič dobrovoljaca iz Crne Gore. Za njih se pričalo da rađe ginu nego napuštaju položaj, da ne znaju za uzmicanje.
Zanimljiva je još jedna anegdota vezana za Crnogorce ratnike. Crnogorska vojska nije imala nikakvo organizovano snabdijevanje jedinica. Komandanti su se snalazili kako su znali i umjeli da prehrane svoje trupe.
Ali, pošto su se borili u sastavu srpske vojske, Crnogorci su svaki dan dobijali po jedan hleb i komad mesa. Njihovoj sreći nije bilo kraja. Kako su govorili, nema veće carevine od Srbije.
– Crnogorci ratuju stojeći. U bitku nose pušku i revolver. Jurišaju sa bajonetom a kada uđu u neprijateljske rovove, pucaju revolverom. Stari su od 16 do 50 godina i jedinice su organizovane po plemenima. Tako da brat može da pomaže bratu, rođak rođaku. Ne bune se, nisu razmaženi i među Srbima se osjećaju odlično. Samo njima daju prednost i ukazuju poštovanje, zaključuje novinar iz Ljubljane.
(Politika)
