Kada Ustavni sud ne funkcioniše, pravni poredak države je u vanrednom stanju

Piše: Milan Gajović

„Nužno je da ljudi imaju zakone i da prema njima žive.“ (Platon, 427 – 347, starogrčki filozof)

„Zahtijevati da vlada zakon znači zahtijevati da vlada Bog i um.“ (Aristotel, 384 – 322, starogrčki filozof)

„Pokoravamo se zakonima da bismo bili slobodni.“  (Ciceron (Marcus Tullius Cicero), 106 – 43, rimski državnik, orator, filozof, pravnik i pisac)

„Ljudi su donijeli zakone za opštu korist, da bi se osigurali od nepravdi.“ (Lucius Caecilius Firmianus – Lactantius, oko 250 – oko 325, rimski pisac i retor, koji je primio hrišćanstvo)

Vanredno stanje je objava (proglas) nadležnog organa države da se, zbog neuobičajenih okolnosti (opasnosti) koje onemogućavaju funkcionisanje postojećeg pravnog poretka, uspostavlja drugačiji pravni režim, proširuje ustavom utvrđena nadležnost državnih organa i (privremeno), „u obimu u kojem je to neophodno“, ograničava ostvarivanje zajemčenih ljudskih prava i sloboda. Izuzetno postupanje vlasti proizilazi iz razloga hitnosti i neophodnosti preduzimanja mjera radi „prestanka okolnosti“ koje su uzrokovale vanredno stanje.

Karl Šmit (Carl Schmitt, 1888 -1985, njemački profesor prava i pravni i politički filozof) je smatrao da je „vanredni događaj“ (njem. Ernstfal) posebno stanje, odnosno nužna situacija kada liberalni zakoni (pozitivno pravo) nijesu dovoljni u sukobljavanju s pojavom koja nije rutinska. Po njemu, vanredno stanje je izuzetan događaj na koji se ne mogu efikasno primijeniti postojeće ustavne norme, odnosno postojeći pravni sistem.

Konstituisanjem Ustavnog suda Austrije, 1920.godine, istaknuti pravnik, pravni i politički filozof i tvorac austrijskog ustava, Hans Kelzen (Hans Kelsen, 1881 – 1973) je želio da istakne važnost zaštite bazičnih ustavnih principa na kojima počiva državno uređenje. On je ustavni sud nazivao „negativnim zakonodavcem“ (za razliku od parlamenta kao „pozitivnog zakonodavca“) i „posrednim zakonodavcem“, jer, odlukom o prestanku važenja zbog neustavnosti, uklanja zakon iz pravnog poretka i time „prinuđava“ parlament da  donese novi, ili mijenja i dopunjuje postojeći takav opšti akt.

Ustavni sud je oblik sudske kontrole vlasti i „čuvar“ ustava. Obezbjeđuje poštovanje sveukupnosti i duha ustava i njegovu primjenu. Garant je ostvarivanja principa vladavine prava i ravnoteže tri grane vlasti kroz institucionalni nadzor nad njihovim opštim i pojedinačnim aktima. Jednom riječju, takav sud omogućava ostvarivanje osnovnih funkcija ustava, a to su: ograničavanje (ustavljanje)  državne vlasti i garanciju (zajemčivanje) ljudskih prava i sloboda. Postojanje funkcionalnog ustavnog suda je  i pouzdani pokazatelj iskrenosti opredjeljenja političkih faktora (partija) za poštovanje principa vladavine prava, a ne za tzv. „fasadnu demokratiju“.

Nedopustivi su pokušaji neprincipijelnog uticaja, prije svega, izvršne vlasti na ustavni sud. Ogledan primjer takvog postupanja jeste javni komentar turskog predsjednika Redžepa Tajipa Erdogana. On je, 2016.godine, povodom odluke Ustavnog suda da je pritvaranje dvojice novinskih urednika nezakonito, kazao da je takva odluka suda „usmjerena protiv države i naroda“ i predstavlja „korak protiv države“, uz prijetnju da bi „sud ponavljanjem sličnih odluka mogao da dovede u pitanje sopstveno postojanje i legitimnost“. (Dnevni list „Politika“, 12.mart 2016.)

Nezavisni i funkcionalni ustavni sud je neophodan u svakoj demokratski uređenoj državi. Ustav, pravno i politički, izražava opšti interes i ne smije se podrediti posebnim, nelegalnim i nelegitimnim, interesima političkih stranaka. Jer, dužnost je stranaka, parlamentarnih prije svega, i vladajućih i opozicionih, omogućavanje da ustavni sud, neprekidno i efikasno, vrši svoju funkciju zaštitnika ustavnosti i zakonitosti.

To koristi i vlasti i opoziciji, jer samo na taj način mogu, zakonito i efikasno, zaštititi i svoje legitimne interese. Podsjetiću na anegdotu vezanu za Nikolu Pašića (1845 – 1926), dugogodišnjeg predsjednika vlade Kraljevine Srbije i Kraljevine SHS:

Za vrijeme jednog njegovog premijerskog mandata trebalo je izmijeniti izborni zakon. Kada su mu ministri donijeli na uvid nacrt zakona, Pašić je, ne čitajući ga, upitao ministra pravde:

-A kakav je on, ovaj, za opoziciju?

-Pa, gospodine Pašiću, ona će na izborima biti osakaćena!

-Ovaj, znaš, nemoj tako – kazao je Pašić. – napravi drugi, ali da bude dobar i za opoziciju, jer, ovaj, znaš, možemo jednog dana i mi da odemo u opoziciju, pa ne mož’ posle da se vratimo!“

Podrazumijevajuće je i neotklonjivo prožimanje ustavnog sudstva i politike. Sastav ustavnog suda zavisi od političkih (stranačkih) odluka, kojima se mora obezbijediti i poštovati nezavisnost suda, te da ga čine, moralno i profesionalno, nesporne ličnosti. Sposobnost kandidata za sudije mora biti  ispred podobnosti.

Nemogućnost funkcionisanja ustavnog suda nije (klasično) vanredno stanje koje zahtijeva proglašenje (nadzakonskom odlukom) i vanredne (neuobičajene) mjere za prestanak „okolnosti zbog kojih je proglašeno“. Međutim, jeste specifičan oblik vanrednog stanja. Zašto? Iz dva osnovna razloga:

Prvo, zbog opasnosti da u pravnom poretku (kao jedinstvu skladnih i neprotivrečnih opštih i pojedinačnih akata i normi) budu na snazi nepravedni (preciznije, neustavni) zakoni, odnosno „zakonsko nepravo“ (izraz njemačkog profesora prava i pravnog filozofa Gustava Radbruha). I Kelzen je tvrdio da „ustav po kome važe i neustavni zakoni, jer ne postoji način da se oni ponište zbog svoje neustavnosti, sa čisto pravnog stanovišta ima skoro istu vrijednost kao neka želja bez obavezne snage“.

Drugo, zbog nemogućnosti da građani, kao „žrtve sistema“, koriste ustavnu žalbu, kao krajnje sredstvo sudske kontrole pojedinačnih akata kojima se povređuju zajemčena ljudska prava i slobode, „nakon iscrpljivanja svih djelotvornih pravnih sredstava“.

Postojeća situacija (nemogućnost parlamentarnog dogovora oko izbora četiri od ukupno sedam sudija Ustavnog suda) nameće neophodnost izmjena člana 91 Ustava (Odlučivanje), kojima bi se onemogućila opstrukcija opozicije i efikasno funkcionisanje državne vlasti. Na primjer, predlažemo da se u prvom krugu sudije Ustavnog suda biraju tropetinskom većinom svih poslanika, ali da u drugom glasanju bude dovoljna većina glasova svih poslanika. Jer, parlamentarnoj većini se mora ustavno omogućiti da vrši vlast u opštem interesu, a po ovlašćenju većine građana – birača  kao nosilaca suverenosti. To podrazumijeva neophodnost  da se opstrukcija opozicije svede na „razumnu mjeru“.

Sprečavanje izbora sudija Ustavnog suda od strane Demokratske partije socijalista (DPS) i njenih satelita, odnosno uslovljavanje, da se prethodno stavi van snage Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o predsjedniku, neustavni su i nelegitimni. Uostalom, ustavnost i ovog Zakona može se provjeriti samo u postupku pred popunjenim i funkcionalnim Ustavnim sudom.

Neustavni  su, jer je  „Svako je obavezan da se pridržava Ustava i zakona.“ (član 10 stav 2 Ustava) A ustav je pravna „podloga“ za efikasno funkcionisanje organa državne vlasti.  Nelegitimna je, jer, ni DPS i njene satelite, sopstveno biračko tijelo nije ovlastilo da opstruišu funkcionisanje državne vlasti. Naprotiv, i zvaničnici ovih partija su u predizbornoj kampanji obećavali doprinos efikasnijem funkcionisanju državnih organa i zaštiti zajemčenih  prava i sloboda građana.

Kako prevazići nastalu situaciju? Dogovorom skupštinskih stranaka, a ukoliko to nije moguće, preostaje samo raspisivanje vanrednih parlamentarnih izbora, uz očekivanje da će birači, uskraćivanjem podrške, sankcionisati ovakvo ponašanje rukovodstva DPS-a i njenih satelita.

Međutim, ponovo bi se pojavio isti problem i u sledećem skupštinskom sazivu, jer nije realno očekivati da će buduća vladajuća stranka (ili koalicija) imati dvotrećinsku (ili tropetinsku) većinu u Parlamentu. I za promjenu Ustava (član 91) neophodna je dvotrećinska većina poslanika.

Znači, jedini način rešenja izbora sudija Ustavnog suda jeste dogovor vlasti i opozicije, sa sviješću (i odgovornošću) da je to u opštem interesu.