Kada Hrvatska traži – Crna Gora poklanja; Kada Srbija pita – Crna Gora optužuje!

Dok Crna Gora ćutke i bez otpora pristaje na gotovo svaku inicijativu koja dolazi iz Republike Hrvatske, istovremeno se svaka, pa i najbenignija, sugestija iz Srbije dočekuje kao neprijateljski akt i udar na državnost. Ova praksa, koja je s vremenom poprimila dimenzije institucionalizovanog poniženja, više se ne može tretirati kao politička slučajnost ili diplomatska nužnost, već kao jasan obrazac kapitulantske politike koja vodi Crnu Goru u poziciju zemlje drugog reda – bez dostojanstva i bez glasa.

Nedavna vijest da će Dom kulture „Josip Marković“ u Donjoj Lastvi biti formalno poklonjen Republici Hrvatskoj – uz dozvolu da se objekat koristi i preimenuje po volji Zagreba – samo je posljednji u nizu primjera u kome se Crna Gora odriče suverenih prava u korist stranih interesa. Da apsurd bude veći, Hrvatska je prethodno dobila i novu finansijsku odštetu zbog logora Morinj, iako je Crna Gora već u više navrata priznala krivicu i isplaćivala naknade.

Na simboličkom planu, sramna je i inicijativa da se preimenuje ime bazena Zoran Gopčević – jednog od najuspješnijih crnogorskih sportista, čovjeka koji je ostavio dubok trag u vaterpolu i sportu Crne Gore – u ime nekakvih “viših ciljeva” pomirenja, koji očigledno važe samo kada je riječ o susjedima sa zapadne strane.

S druge strane, zamislimo samo situaciju u kojoj bi Srbija zatražila da srpski jezik – koji je prema svim relevantnim demografskim i statističkim pokazateljima najzastupljeniji u Crnoj Gori – bude uveden u službenu upotrebu. Takav, sasvim legitiman i pravno utemeljen zahtjev, dočekao bi salve optužbi o „hegemonizmu“, „miješanju u unutrašnje stvari“ i „ugrožavanju suvereniteta“. Digli bi se svi redom: od samoproglašenih suverenista, do dijela NVO sektora i političkih elita koje su već godinama posvećene demonizaciji svega što dolazi iz Beograda.

Ovakvo ponašanje nije samo dvostruki standard – ono je simptom dubljeg problema: manjka samopoštovanja, odsustva strategije i potpune ideološke dezorijentacije crnogorskih institucija, kako na vlasti, tako i u opoziciji. Ćutanje svih – i Vlade, i opozicije, i civilnog sektora – na ove ustupke Hrvatskoj, a istovremeno histerični napadi na svaku saradnju sa Srbijom, jasno govore o političkom licemjerstvu koje Crnu Goru vodi u opasnu zonu samoponiženja.

Ne traži Srbija ništa što joj ne pripada – ni teritoriju, ni resurse, ni političku dominaciju. Traži, u krajnjem, samo priznanje realnosti: da srpski jezik postoji, da su kulturne i istorijske veze neizbrisive, i da saradnja mora biti ravnopravna. Hrvatska, s druge strane, traži – i dobija – konkretne ustupke, imovinu, nadoknade, pa i simboličku prevlast. I to bez otpora. Upravo zato, pitanje se postavlja: koga se mi zapravo bojimo, a koga smo odlučili ponižavati zarad sopstvenih kompleksa?

Vrijeme je da se prekine sa politikom selektivnog patriotizma i da se odnosi sa susjedima grade na principima ravnoteže, poštovanja i reciprociteta – a ne na kapitulantskoj logici koja Crnu Goru svodi na servilnog izvođača tuđih interesa.