Da je neko bacio kamenčić preko graničnog prelaza sa teritorije Srbije na teritoriju Crne Gore, znamo šta bi slijedilo. Značajan dio vlasti, medija, civilnog sektora, kao i kompletna opozicija, digli bi dreku do neba. Alarmirao bi se NATO pakt, opozicija bi odmah organizovala proteste, a televizije i portali bi sedmicama ispisivali na desetine emisija i tekstova o „ugroženosti granice“ i „opasnosti po državu od Srbije“.
Ali kad pucaju sa teritorije tzv. Kosova – tišina. Ni sve učestalije pucnjave na skijalište Hajla – Štedim, ni ispaljivanje projektila, ni krađa table „Dobrodošli u Crnu Goru“, ni brojni drugi incidenti, o kojima su „Vijesti“ izvještavale, a što je i rožajska policija potvrdila (obaviješten i tužilac) – nisu dovoljni da iznude jedno jedino zvanično saopštenje.
Ćutanje kao politika
Nema reakcije predsjednika države. Nema saopštenja izvršne vlasti. Nema ni glasa iz opozicije. Civilni sektor, inače najglasniji kad treba „braniti državu“ – sada ćuti kao da se ništa ne dešava.
Oni koji najviše govore o „odbrani granice“, oni koji su najglasniji u temama „priznanja Kosova“ i „neophodnosti prihvatanja realnosti i dobrosusjedskih odnosa“ – sada, pred ovom vrlo konkretnom realnošću, ćute kao ribe. Ne samo danas, nego mjesecima.
Dvostruki aršini
Ispada da je jedna vrsta nasilja i provokacije dozvoljena, a druga nije. Da li je u pitanju dvostruki standard, ili puka politička kalkulacija – da se ne bi kvarili odnosi sa Prištinom i njenim pokroviteljima? Kako god bilo, poruka građanima je jasna: granica Crne Gore nije svetinja ako se sa druge strane ne nalazi Srbija.
