Džejn Ostin rođena je 16. decembra 1775. godine u Stiventonu, Hempšir, Engleska, kao sedmo dijete Džordža Ostina, anglikanskog sveštenika, i njegove supruge Kasandre. Odrasla je u domu punom knjiga, gdje su se cijenili obrazovanje, žive debate i duhovitost. Njen otac bio je progresivan čovjek koji je podsticao svoju djecu, uključujući i kćerke, da čitaju i pišu, što je bilo neobično u to vrijeme.
Sa jedanaest godina, Džejn je počela da piše kratke priče i skečeve kako bi zabavila svoju porodicu. Ova rana djela, poznata kao „Juvenilija“, pokazuju urođeni dar za introspekciju, posmatranje i razumijevanje ljudskog ponašanja. Džejn je rano razvila stil koji je odražavao njenu ličnost – oštar i pronicljiv, uvijek saosjećajan, ali nikada zlonamjeran ili sarkastičan.
Sa dvadeset godina počela je da radi na svojim prvim romanima: „Elinor i Marijana“ (kasnije nazvana „Razum i osjećajnost“) i „Prvi utisci“ (kasnije „Gordost i predrasude“). Za nekoga tako nježnih godina, Džejn je bila izuzetno pronicljiva, duboko zalazeći u psihologiju svojih likova. Kroz vješto pisanje, nominalno kroz ljubavne priče, istraživala je fundamentalna pitanja o ljudskoj prirodi, moralu i ulozi društva u ljudskom životu.
Život u gradu
Porodica Ostin se preselila u Bat 1801. godine, što je bio težak udarac za Džejn. Voljela je seoski život u Stiventonu i nikada se nije u potpunosti prilagodila gradskom životu. Malo je pisala tokom ovog perioda, ali je mnogo posmatrala ljude oko sebe i društvene odnose. Bat je bio poznato ljetovalište za bogate, mjesto gdje su se odvijale složene društvene igre statusa i bogatstva, koje su kasnije postale teme njenih budućih romana.
Tokom ovog perioda imala je i svoju jedinu poznatu ljubavnu aferu sa mladim irskim advokatom Tomom Lefrojem, ali se njegovoj porodici nije dopao Džejnin nedostatak miraza. Lefroj je napustio Bat, ostavljajući Džejn slomljenog srca. Ovo iskustvo dalo je novu dimenziju njenom razumijevanju ljudi i ljudskih emocija i ohrabrilo je da nastavi da piše romane, prenoseći drugima teme koje su je zaokupljale godinama. Međutim, svakodnevni život i društvene obaveze često su ometali njenu sposobnost da radi i održava disciplinu potrebnu za pisanje romana.
Nakon očeve smrti 1805. godine, Džejn je skromno živjela sa majkom i sestrom Kasandrom, oslanjajući se na pomoć svoje braće. Godine 1809. preselile su se u Čoton, u malu kuću koju im je poklonio njen brat Edvard, gdje je Džejn ponovo pronašla mir koji joj je bio potreban za pisanje.
Djela
Prvi objavljeni roman, „Razum i osjećajnost“, izašao je 1811. godine pod pseudonimom. Roman istražuje sukob između razuma i strasti kroz sudbine sestara Dešvud. Elinor se vodi razumom i promišljenošću, dok je Marijana emotivna i spontana. Ostin ne zauzima jednostranu poziciju; ona pokazuje da su i razum i osjećanja neophodni za ispunjen i srećan život.
Godine 1813. objavila je svoj najpoznatiji roman, „Gordost i predrasude“. Priča o Elizabet Benet i Ficvilijamu Darsiju postala je jedna od najpoznatijih ljubavnih priča u književnosti. Tipično za Džejninu pronicljivu prirodu, ispod romantične površine nalazi se duboka analiza predrasuda, ljudske površnosti i društvene kritike, kao i naglasak na ljudskoj sposobnosti da preispituje, razvija i ispravlja sopstvena mišljenja.
Na početku romana Elizabet prezire Darsija zbog njegovog oholog ponosa, dok on nju smatra manje vrijednom zbog njenog nižeg društvenog statusa. Na kraju, oboje shvataju da su njihove predrasude bile pogrešne i koliko ih je ponos sprečavao da dostignu srećan život. Na ovaj način Ostin dovodi u pitanje koliko zaista poznajemo druge ljude i upozorava da naši stereotipi mogu zamagliti istinu.
Džejn je nastavila da piše i 1815. godine objavila je svoj naredni roman, „Ema“ – koji mnogi kritičari smatraju njenim najsofisticiranijim djelom. Ema Vudhaus je bogata i lijepa mlada žena koja misli da dobro poznaje ljude oko sebe. Ona pokušava da kontroliše živote drugih, uvjerena da čini pravu stvar. Roman prati njeno emotivno sazrijevanje, shvatanje sopstvenih grešaka i odbacivanje ograničenih pogleda.
Kroz roman „Ema“, Ostin istražuje pitanja znanja, moći i odgovornosti. Ona pokazuje kako dobročinstvo bez promišljanja može biti štetno i koliko je važno da preispitamo sebe prije nego što pokušamo da pomognemo drugima. Psihološki, ovo je možda njen najdublji roman, jer se bavi pitanjem kako možemo znati da li su naši dobročinstveni postupci zaista dobri za druge.
Poslednji roman, „Pod uticajem“, objavljen je 1817. godine, prije Džejnine smrti. Glavna junakinja, En Eliot, najstarija je od Ostinih heroine: ima dvadeset sedam godina i smatra se „prestarom“ za udaju. Osam godina ranije, En je prekinula vezu sa kapetanom Ventvortom jer ju je porodica ubijedila da on nije dovoljno dobar za nju. Kada ponovo sretne Ventvorta, on je bogat i uspješan, a En mora da živi sa žaljenjem zbog izgubljene sreće.
Tiha i duboko sentimentalna, knjiga „Pod uticajem“ prikazuje Džejn Ostin u trenucima melanholije i tuge koju čovjek osjeća zbog prolaznosti vremena i propuštenih prilika. Ipak, Džejn pokazuje i drugu stranu medalje, govoreći o novim prilikama i tome kako nikada nije kasno za sreću ako imamo hrabrosti da se za nju borimo.
(NOVA AKROPOLA)
