Ja idem svojim putem…

Portal Borba prenosi najzanimljivije dijelove intervjua sa Brankom Bačanovićem Bambijem, jednim od najvećih grafičkih dizajnera na tlu bivše Jugoslavije, koji posljednjih godina živi (i) u Crnoj Gori. Intervju je integralni dio knjige Gradimira Gojera „Bačanović – poetika“, koja  proteklog ljeta objavljena u izdanju IMIC-Zajedno (Internacionalni multikulturni i interreligijski centar) inizom kritičkih tekstova i stručnih recenzija govori o Branku Bačanoviću i njegovom dugogodišnjem radu u oblasti grafičkog dizajna.

Jedna faza rada Kamernog teatra 55 je prošla u znaku uspjehau nekadašnjem jugoslovenskom kazališnom prostoru i bila jeobilježena serijom tvojih uspješnih, atraktivnih plakata! Kako sesjećaš tog vremena i šta je za tebe tada bilo najvažnije?

Izlaženjem u javnost vizuelnog identiteta Pozorišta u pokretu, i uostalim sarajevskim pozorištima stvorila se atmosfera i potreba zastvaranjem odgovarajućeg novog vizuelnog izgleda pozorišta ipredstava koje su se u njima prikazivale. Tako je krenulo…

Kamerni teatar 55 i plakati i programi za predstave: “Predpenzionisanjem”, “Lijepa Vida”, “Divlje meso”, “Bubnjevi u noći”…Malo po malo u Kamernom teatru je postalo normalno da svakapredstava ima i pripadajući vizuelni identitet.

U Sarajevu je tada postavljen i veliki broj povećanih oglasnih mjesta,tako da je najmanji format plakata koji se lijepio bio B1 (70x100cm),a mogle su se praviti i kombinacije, spajanjem plakata na oglasnimmjestima, što je povećalo vidljivost na velikim gradskim površinama.Radio sam puno, ali sam imao satisfakciju jer je postalo jasno da jemoj rad svrsishodan i potreban, da to nije samo „pozorišni hir“, većnjegov sastavni dio, baš kao i predstava koje je dio, ali i njezinsvojevrstan nastavak – dokument o njoj.

Plakati koje sam radio „otišli“ su i na mnoge bosanskohercegovačke,jugoslavenske i međunarodne selektivne izložbe, gdje sam samo svojeprisustvo shvatao kao dovoljnu nagradu, no veoma brzo su uslijedile inagrade u pravom smislu riječi.U to vrijeme je u toku bila i velika adaptacija Narodnog pozorišta.Projekat adaptacije uradio je Institut za arhitekturu i urbanizam(arhitekta Nedeljko Rosić).Bio sam angažovan da uradim kompletan vizuelni identitet. Prviplakat za Narodno pozorište, zapravo sam napravio dok je jošdjelovalo u Domu milicije. Na tvoj poziv dizajnirao sam plakat zapredstavu “Omer-Paša Latas”.Osim novog znaka, logotipa i sistema boja (Drama – crvena, Opera –tirkiz, Balet – ljubičasta), napravio sam i i najavni i programski plakat,kao i sistem mjesečnih programa.Poslije svečanog otvaranja pozorišta, bio sam angažovan za dizajnplakata i programa za predstave “Turandot”, “Adam i Eva”,“Labudovo jezero”, “Putujuće pozorište Šopalović”, “Strah i nadaSavezne Republike Njemačke”, “Kako vam drago”,“Hidrocentrala u suhom dolu”, “Gamllet”, “Trubadur”, “Nabucco”,“Mašina na vodu”….

I za ove plakate sam na raznim izložbama dobijao nagrade.Na pozivnim konkursima Zajednice bosanskohercegovačkih pozorištai Festivala malih i eksperimentalnih scena MESS, više puta učestvujem i dobijam nagrade za plakate 21., 23., 24. i 30. MESS-a, kao iBijenala jugoslovenskog lutkarstva 1, 2, 3. i 4.36Za pozorišne grupe radio sam plakate za predstave “Vuk”, “Čega smozbir”, “Jača”,”Triptihon”, a za Otvorenu scenu Obala plakate zapredstave “Ples 80-ih 1” i “Ples 80-ih 2”, “Biće, biće”…

Radio si neka grafička rješenja i za Zimsku olimpijadu uSarajevu. Šta je to iskustvo značilo za tebe?

Nisam učestvovao na javnom konkursu za znak i plakat nominacijeSarajeva za XIV ZOI koji je bio raspisan. Pošto sam radio u Radnojorganizaciji LIK, bio sam negdje u Crnoj Gori na rješavanjuvizuelnih informacija za jedan od hotela. Na tom konkursu je svojimprijedlogom za znak pobijedio arhitekta Roko Antonić. Sa timrješenjem se krenulo u proces kandidature.Moja prva aktivnost u sklopu priprema bila je dizajn kataloga borilištaza kandidaturu. To je trebalo napraviti u jako kratkom roku. Sjećam seda sam sa temperaturom od 39 stepeni zajedno sa AlojzomHedžijem-Bimbom, koji je radio u štampariji, do ujutru pratio štampu,uvezivanje i pakovanje.Kasnije, kada je Sarajevo i zvanično dobilo organizaciju XIV Zimskiholimpijskih igara, oformljena je komisija za dizajn pri Olimpijskomkomitetu, čiji sam bio član, zajedno sa Mersadom Berberom, PavlomLukačem, Adijem Mulabegovićem, Ismarom Mujezinovićem,Mladenom Kolobarićem…Angažovan sam za izradu priručnika grafičkih standarda i redizajnaznaka (Roko Antonić je u međuvremenu nažalost umro, a po sugestijižirija je trebalo napraviti redizajn pahuljice). Takav priručnik do tadanije rađen u Jugoslaviji, izuzev priručnika za Mediteranske igre u Splitu, koji je radio kolega Boris Ljubičić iz Zagreba.Ja sam imao iskustvo u izradi takvog velikog priručnika, jer sam prethodno radio priručnik grafičkih standarda za jednu fabriku kamionau Njemačkoj. Zajedno sa mnom radio je i Čedomir Kostović. Sistemboja i seriju plakata uradio je Ismar Mujezinović, maskotu JožeTrobec (jugoslovenski konkurs), piktograme Radomir Vuković(jugoslovenski konkurs).Dobio sam i nagradu na konkursu za plakat o temi „Olimpizam“, ali jerješenje plakata netragom nestalo.U svakom slučaju, ovaj zahtjevni zadatak je uspješno završen i prviput se desilo da je ovoliki broj ljudi učestvovao u jednom projektu.Pozitivan duh koji je Olimpijada probudila, entuzijazam učesnika uprocesu pripreme te javnih i kulturnih radnika koji su svesrdnopodržavali ovaj projekat, omogućili su da kreativni tim uspješnoiznese sve ove poslove pripreme i kreacije vizuelnog identiteta.Pozitivno je bilo i to što su glavni sadržaji bili otvoreni javnimkonkursima za umjetnike sa područja čitave Jugoslavije.

Autor si grafičke slike Pozorišta u pokretu, koje nije opstalo kaoforma teatarske organizacije, iako je to bio pokušaj inovativnogteatarskog organizma, ali tvoji plakati za njihove predstave supreživjeli i nisu ni danas manje atraktivni nego u doba kad sunastajali. Kako to objašnjavaš?

Sasvim je normalno da se neka pozorišta, pogotovo takva –alternativna, kao što je bilo Pozorište u pokretu, osnivaju, rade,opstaju ili ne opstaju. Pozorište u pokretu je osnovano 1977. godine.Većina učesnika nije više živa ili je u penziji. Predstave (ne samoone Pozorišta u pokretu) imaju svoj vijek, nekada duži, nekada kraći.Plakati ostaju. Oni su dio predstave – poziv, prvi kontakt gledaoca sapredstavom, a kasnije, kada predstave više nema, što je neminovno,ostaju kao trag nečega što je bilo i kao bilješka o vremenu i atmosferiu društvu kada je predstava „živjela“.Idealna kombinacija je kada je predstava dobra kao i plakat. Dešava seda je predstava dobra, a plakat loš, a nekada obrnuto.Nažalost, kao dizajner, kada radim idejno rješenje, nisam umogućnosti unaprijed znati hoće li predstava biti dobra, loša iliprosječna. Plakat nastaje dosta prije njene premijere.

Ko su prema tvom mišljenju najznačajniji jugoslavenski dizajnerikonca dvadesetog stoljeća? Počeo si karijeru kada su uJugoslaviji u zenitu bili dizajneri kao Arsovski, Vipotnik, Bućan,Mašić, Kapitanj… Molim te za komentar rada svakog od ovihznačajnih umjetnika grafičkog plakatnog dizajna?

U vrijeme kada sam počinjao da radim, u nekim jugoslovenskim sredinama situacija u odnosu na grafički dizajn generalno nije bila mnogobolja nego u Bosni i Hercegovini. Postojali su, međutim, izuzeci te nemogu da ne ukažem na neka od imena mojih starijih kolega dizajnerakoji su i tada shvatali da je dobar dizajn veoma važna stvar i koji sustudiozno i sa velikim uspjehom obavljali svoj komplikovan iodgovoran posao.To su prije svih: Matjaž Vipotnik (Slovenija), Mihajlo Arsovski i BorisBućan (Hrvatska) te i Ferenc Barat (Srbija).Veliki i visoko ocijenjeni stvaralački doprinos u ovoj granigrafičkog dizajna dao je Matjaž Vipotnik. Srž njegovog djela baziralase na fotografiji kao mediju koji je on oplemenjivao i davao musadržaj i smisao.Veoma su interesantna njegova istraživanja na sistemskom rješenjuvizuelnog identiteta eksperimentalnog Pozorišta Pekarna, Teatra Glej,SNG, Festivala Sterijino pozorje, Teatra u gostima, Festivala džeza…Na primjer, kod Teatra Pekarna,Vipotnik uvodi trodimenzionalniplakat koji je ustvari prava pekarska vreća napunjena pijeskom ilinekim drugim materijalom, na kojoj se nalazi program za jednusezonu, a kako vrijeme odmiče i kako se bliži kraj sezone, poslijesvake predstave se iz tih vreća koje vise u prostoru, izvadi određen diotog materijala, dok na kraju sezone te vreće-plakati ne ostanu prazne.Plakat za predstavu “S poti” Teatra Glej, jedno je od njegovih izuzetnodobrih ostvarenja. Ušao je u izbor najboljih svjetskih plakata u 1976.godini (Graphis – annual 1976).Veoma su dobra rješenja plakata za predstavu “Volkovi i ovce”, zatim“Ljubezenski koncil”, “Mož je mož”, “Fedra”, “Lizistrata” i mnogidrugi. Pored ovog, Vipotnik se uspješno ogleda u gotovo svimoblastima vizuelnih komunikacija.Uspješna scenografska rješenja za predstave “Ares-Eros”, “Norci”,“Ne-ne”, “Hišnik”, “Konec hrepenenja”, politički plakati, uvođenjenovog tipa dinamičnog znaka, serije plakata za jednu sezonu – to susve ostvarenja koja Matjaža Vipotnika čine jednim od najvrjednijih inajplodnijih jugoslovenskih dizajnera.

Mihajlo Arsovski, jedan od pionira grafičkog dizajna u Hrvatskoj, jetakođer kao i Vipotnik, dao veoma interesantna rješenja vizuelnogidentiteta pozorišta, ali na drugi način. Arsovski se pretežno oslanjao na tipografiju, ali ne na onu formalnu.Kod njega tipografija nije imala samo ulogu informacije. Miješanjem,igrom sa raznim pismima, dobijao je poetična, čista rješenja koja suplijenila svojom jednostavnošću, a u isto vrijeme, potpuno odgovaralasvojoj namjeni.Napravio je osnovu cjelovitog vizuelnog identiteta Teatra ITD (200plakata). Plakate, programe, katalog za Teatar u gostima i još mnogotoga. U svjetskim okvirima poznat je njegov plakat za predstavu“Rosencrantz i Guildenstern”.

Boris Bućan, hrvatski likovni umjetnik, slikar i grafički dizajner, jedao nevjerovatan prilog ovoj oblasti u Jugoslaviji pa i u svijetu. Jednaod novina koju uvodi u tadašnju tradiciju plakatiranja bile su velikedimenzije njegovih impresivnih plakata za muzička, likovna,pozorišna i druga dešavanja. Plakati Zagrebački simfoničari,Međunarodni dan muzeja, Trijenale hrvatske skulpture, Travijata, 100godina Obrtne škole i Škole primijenjenih umjetnosti, plakati zapredstave “Roko i Cicibela”, “Kroćenje goropadnice”, “Nabucco”,“Vojna tajna”, “Balada o Pulcinelli”, “Aretej” i fantastični plakat zabaletnu predstavu “Žar ptica”, samo su neka od njegovih sjajnihostvarenja.Bućan se sa svojim specifičnim izrazom svrstao u najbolje svjetskedizajnere i njegovi su plakati uvršteni u zbirke svjetskih galerija imuzeja iz ove oblasti.

Spomenuo bih još i Ferenca Barata, koji je dao veliki doprinos u sferidizajna za pozorišta i predstave. Atelje 212, Novosadsko pozorišteUjvideki Szinhaz, Pozorište mladih, neka su odpozorišta za koja jeradio, a proslavili su ga plakati: “Ne šetaj se gola”, “Bela kafa”,“Višnjik”, “Urnebesna tragedija”, “Bayer aspirin”, “Mjesec knjige”,“Prosjačka opera”, “A vilaglegszebb szereleme egykis udvarhazban”,“Heda Gabler”, “Srećni princ” … Brojne izložbe u Jugoslaviji iinostranstvu, plakati u mnogim svjetskim galerijama i muzejima, kao iprestižne nagrade, svrstavaju ga u jednog od najboljih.

Krajem dvadesetog vijeka bilo je u Jugoslaviji još dobrih grafičkihdizajnera, ali su ovi koje sam pomenuo, po mom mišljenju, oni koji suostavili neizbrisiv trag, kako u tadašnjoj državi, tako i u svijetu.

Mladen Kolobarić ti je bio profesor?

Mladen Kolobarić je završio Akademiju primenjenih umetnosti uBeogradu, kao i specijalizaciju grafičkog smjera.Bio je i profesor na Odsjeku za grafički dizajn, kada je ovaj odsjeki uveden na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu. Imao je višesamostalnih izložbi, od kojih bih istakao izložbe javnih kampanja,naročito o zaštiti čovjekove okoline. Kao profesor, zajedno sa ostalimsaradnicima na Odsjeku za grafički dizajn, zaslužan je za razvojgrafičkog dizajna u Bosni i Hercegovini.Ovdje moram spomenuti i profesora vizuelnih komunikacija na sarajevskoj ALU Staneta Bernika iz Ljubljane i njegov veliki doprinos zaznačaj i shvatanje ove discipline u Bosni i Hercegovini.

Radio si i politički plakat prije posljednjih ratova na tluJugoslavije. Kako se sjećaš tih iskustava?

Nisam nikada radio takozvani politički plakat. Zašto? Zato što je to uono vrijeme bio stereotip. Znalo se šta treba da bude na plakatu(zvijezda, srp i čekić, Tito, crvena boja i sve pozitivno i u duhusocrealizma). Takav plakat nije mogao da bude kritika, upozorenje;nije mogao da predstavlja moj stav.Moj stav, kao grafičkog dizajnera, ali i kao čovjeka, nikada nije biopodilazeći. Imao sam svoj način razmišljanja i stvaranja u skladu sasvojim stavovima o svemu. Više puta sam pozivan na različite pozivnekonkurse za političke plakate i znakove, a ja sam to odbijao. Na zadnjipozivni konkurs za 9. Kongres SKBiH sam se javio.Pozvano je desetak umjetnika, a propozicije konkursa su bile takveda umjetnici sami između sebe izaberu tri rada, a onda će komisija izCentralnog komiteta odlučiti ko dobija na konkursu i koji će se rad štampati.To je bila 1985. godina, kada se nakon Titove smrti već osjećalo da jesistem uzdrman i da se ne priprema ništa dobro.Odlučio sam da moje rješenje bude upozoravajuće.Godina Kongresa SKBiH (1986.) bila je ujedno i godina kada ćese pojaviti Halejeva kometa – zvijezda koja po predanju donosi promjene, bilo dobre, loše ili upozoravajuće, često zbunjujući ljude iizazivajući strah. Ujedno je to i zvijezda koja ima padajuću putanju.Za znak kongresa napravio sam crvenu zvijezdu sa srpom i čekićem usredini i sa repom u veselim duginim bojama. Ona se spuštala – padalaiz gornjeg desnog ugla papira. Napravio sam tri idejna rješenjaplakata:

1. Zvijezda sa srpom i čekićem i repom pada iz desnog gornjeg uglaplakata i nasjeda na hljeb ispred kojeg stoji slanik sa solju (narodniznak dobrodošlice).
2. Osam zvijezda repatica sa repom u duginim bojama iz jednogjezgra razilazi se, raspada na osam strana poput rakete za vatromet.Plakat je izgledao veselo,ali je jasno bilo moje upozorenje, koje se,kako je vrijeme pokazalo, nažalost i obistinilo.
3. Na trećem plakatu sam bio ja, obučen u Hamletov kostim saJorikovom lobanjom u ruci. Iznad moje (Hamletove) glave bio jestrip-balon sa tekstom „Biti ili ne biti…“, dok mi se iz desnoggornjeg ugla u leđa zabija krak crvene zvijezde sa srpom ičekićem.

Kada smo nas deset umjetnika poredali ta rješenja, sve kolege su„skočili“ na mene „da sam protiv države, partije itd“. Odabrali sudruga tri rada, a CK je izabrao jedan, naravno, istu staru multiplikacijuzvijezde i sve ono „što je potrebno“.Centralni komitet me nije „dirao“. To ih više nije posebnointeresiralo. Uredno su mi platili učešće. Na godišnjoj izložbiULUPUBiH-a za plakate sa konkursa i za plakat „Otac na službenomputu“ dobio sam nagradu za najbolje ostvarenje iz oblastigrafičkog dizajna. Ostale kolege koje su učestvovale na konkursuza dizajn kongresa SKBiH u nadolazećim turbulentnim vremenimapromjena simbola i boja, uredno su zaboravili stare i prihvatili se novih.I dalje ne radim takozvane političke plakate, jer i dalje imam svojnačin razmišljanja i gard.Moji politički stavovi bili su vidljivi na mnogim pozorišnim ifilmskim plakatima, kao što su “Ples 80-ih”, “Kebajući Godoa”,“Karantin”, “Totovi”, “Mazedonische Zustande”, “Divlje meso”,“Otac na službenom putu”, “Pokojnik”, “Largo desolato”,“Hidrocentrala u Suhom dolu” i mnogi drugi.

Napomenuo bih i to da sam učestvovao na jugoslovenskom pozivnomkonkursu za Kongres sindikata Jugoslavije, gdje je motiv mog plakatabio novčanica od 1000 dinara sa radnikom livcem iz Zenice, čiji likblijedi sa lijeva na desno i na kraju se gubi. Prijedlog, naravno, nijeprihvaćen.

Kako i kada otpočinješ rad na novom plakatu?

Na ovo pitanje najbolji odgovor je da opišem način kako sam napraviosvoj prvi rad – projekat kompletnog dizajna Pozorišta u pokretu.Razni napisi i članci koji su tada bili objavljivani u dnevnoj štampii ostalim sredstvima javnog informisanja, o osnivanju Pozorišta upokretu – pozorišta drugačijeg od dosadašnjeg – ponukali su me da seopredijelim za rad na rješenju sistema vizuelne identifikacije Pozorištau pokretu.Da bih ušao u samu bit stvaranja novog teatra, prisustvovao sambrojnim probama članova ansambla Pozorišta u pokretu i vodiorazgovore sa osnivačima ovog novog pozorišta o karakteru, idejama, estetskim i organizacionim stremljenjima.Nakon tih, za mene veoma korisnih susreta, potvrdio sam i uvjerio seu zaključak i tekst Manifesta ovog pozorišta da njegovasuština nije isključivo u fizičkom pokretu, u putovanju, u takozvanomputujućem pozorištu. Ono se ne osniva samo da bi se putovalo. Riječpokret označava i kretanje unutar samog pozorišnog čina, tj. Stalnoizražavanje, nemir, radoznalost, analitički rad na probama, duže pripreme, kreativniji odnos između domaćeg dramskog autora i glumca,fleksibilniju organizaciju, eliminisanje nepotrebnog administrativno -tehničkog balasta.Nakon prikupljanja svih potrebnih podataka, počeo sam procesoblikovanja.

Kakav je trebao da izgleda znak Pozorišta u pokretu?Jednostavan, čitljiv, jasan, dinamičan i da simboliše pokret, te da seuklapa, da bude osnov u sistemu vizuelne identifikacije pozorišta upokretu.Poslije razrade više skica, opredijelio sam se za varijantu koja jenastala iz pokretanja jedne linije, trake, puta, talasa. Transformacijomlinije konstruisao sam dva elementa koji podsjećaju na dva stilizovanaslova P (koja bi u ovom slučaju mogla značiti: pozorište, pokret).Nakon odmjeravanja i analize odnosa, debljine, razmaka između ovadva jednostavna elementa znaka, ugla pod kojim znak stoji, došao samdo znaka koji je, po mom mišljenju, potpuno odgovarao onimosobinama koje sam postavio u programu na početku ovog posla, tj.da je znak jednostavan, jasan, dinamičan, da simboliše kretanje i posjeduje mogućnost aplikacije i multiplikacije, te samim tim da seuklapa i bude osnov u sistemu vizuelne identifikacije Pozorišta upokretu. Kod traženja boje za kolor-varijantu znaka, odlučio sam daprvi element znaka bude crvena, što će pojačavati dinamizam i snaguznaka, a ujedno će mu davati revolucionaran karakter, kao što jerevolucionaran i sam čin i ciljevi ovog tada novoosnovanog pozorišta.Za drugi element znaka odlučio sam da bude crn (u pozitivu nabijelom), a u drugoj varijanti (u negativu na crnom) bijel. Ove dvije boje sam izabrao da bih znaku dao osobinu ozbiljnosti (kodprve varijante) i čistoće (koddruge varijante), osobine koje posjeduju upristupu poslu i osnivači Pozorišta u pokretu.Kod logotipa sam upotrijebio letraset – pismo „Times Bold“, proizašlo iz „Antiqua-e“ koje svojim izmjeničnim duktusom i serifima dajesloženom tekstu ozbiljnost.Mješanjem i igrom sa verzalom i kurentom kod logotipa dobio samutisak pokreta. Logotip se upotpunajva sa znakom. Kod upotrebe semože koristiti sam (s tim da ako se upotrebljava sam, dobijapravougaoni okvir) ili sa zaštitnim znakom (osim uvarijanti nanegativu). Zatim sam napravio program, spisak elemenata koji bisačinjavali vizuelne identifikacije ovog pozorišta, s tim da se takavprogram, u toku rada ili kasnije, ako se ukaže potreba, proširi.Napravio sam: memorandum, kovertu, pečat, najavni plakat, programski plakat za jednu sezonu, katalog za jednu sezonu, plakat iskicu za scenografiju za predstavu “Šest lica traže pisca ponovo”,razglednice, letke, značke, bedževe, …Na memorandumu, radi specifičnog karaktera pozorišta, njegovestalne mobilnosti, u dogovoru sa predstavnicima pozorišta,uklonio sam neke elemente koji se obično uklapaju u tu vrstuposlovnog materijala, kao što su adresa, telefon itd., tako da je ostaosamo znak (crveno-crna varijanta) sa logotipom.Na koverti je bila ista ta varijanta znaka i logotipa,samo uvećana, analazila se i na drugoj strani koverte. Logotip je bio na dijelu koji seotvara i gdje se piše adresa pošiljaoca, a znak u donjem dijelu, tako da,kada se koverta zatvori, dobije se jedna cjelina.Pošto za zvanični pečat postoje zakonske norme i tačno se zna šta svemora da se nalazi na njemu, po dogovoru sa predstavnicima pozorišta,oblikovao sam drugi, nezvanični pečat, koji se može upotrebljavati uprigodnim prilikama. Taj pečat je, ustvari, varijanta logotipa sapravougaonim okvirom.

Osnovni motiv na najavnom plakatu bio je kofer (taj neophodnipratilac pri svakom putovanju), koji nije statičan, nego se nalazi uprostoru – kreće se.Kroz kofer se ogledaju crveni oblaci – cirostratusi, vječni putnici kojidonose promjene, isto kao što je i ovo pozorište donosilo promjene uidejama, pristupu i načinu rada.Znak i osnovne informacije o Pozorištu nalazili su se na privjesku kojije, ustvari, i u praktičnoj upotrebi predviđen da nosi osnovne podatkeo putniku (u ovom slučaju Pozorištu).Pored ove informacije, u dnu plakata je citat iz Manifesta Pozorišta upokretu koji objašnjava jednu od njegovih karakteristika.Pozorište ne treba samo da čeka gledaoca – ono mu treba poći u susret!

Prije nego što sam krenuo na rješavanje problema programskogplakata, prikupio saminformacije o planiranom repertoaru.Razmišljajući o tome ša bi osim repertoara trebalo da se nalazi naovom plakatu za jednu sezonu, došao sam do zaključka da bi u tommomentu, kada se pozorište osnivalo, najviše odgovaralo da to budeznak Pozorišta u pokretu, da bi se pored informacije o repertoaru,javnost upoznala sa osnovnim elementom vizuelne identifikacije,njegovim osobinama, aplikacije i multiplikacije.Napravio sam nekoliko varijanti ovog plakata. Analizirao samkompoziciju, odnose boja i njihovo značenje.Također sam odabrao razne vrste pisma, da bih našao ono koje najvišeodgovara. U ovom slučaju zadržao sam se na dva pisma i to: „FuturaBlack“, pismu koje se obično nalazilo u upotrebi na željeznici zaispisivanje informacija i oznaka na vagonima. Drugo pismo „FolioMedium“ mi je odgovaralo zbog svoječitljivosti, jednostavnosti, a ivizuelno više odgovara znaku.Ispitivao sam i mogućnost sadržajnog multipliciranja znaka naplakatu. Na kraju sam odlučio da to bude jedan niz znakova koji sedijagonalno ponavljaju, kreću kao jato ptica, kao oblaci koji putuju izdubine, crne tamne pozadine. Razni nivoi izdiferencirani su bojom, odtamnoplave, pa već svjetlije plave, boje dana, neba, do crvene,revolucionarne i na kraju čiste bijele.

Svim ovim analizama boje, kompozicije, tipografije, kao i na najavnom plakatu, htio sam da objasnim pravu ideju, karakter i težnje ovogneobičnog, drugačijeg pozorišta, ali ipak, kod ovog plakata glavnizadatak mi je bio da se na njemu nalazi potpuna informacija orepertoaru.

Radeći na oblikovanju kataloga za jednu sezonu, krenuo sam odpolazišta da on treba da se uklapa u koncepciju sistemskog rješenjavizuelne identifikacije Pozorišta u prvoj sezoni, da sadrži sve potrebneinformacije o ciljevima, karakteru, načinu rada, repertoaru i članovimaovog kolektiva.Katalog je napravljen na principu „harmonike“ i bio je fleksibilan ipokretan, što je bila i jedna od glavnih osobina ovog Pozorišta.

Oblikovanju plakata za predstavu “Šest lica traže pisca – ponovo”(Dragoljub Jeknić) prethodile su pripreme koje su počele čitanjemscenarija, prisustvom na probama i konsultacijama sa režiserom.Iz svih komponenti i informacija koje sam skupio (i koje su mi kasnijepomogle i kod rješenja scenografije za istu predstavu) mislim da samizvukao ono najbitnije, tako da sam mogao da krenem na konkretnijeoblikovanje plakata.Radnja ove drame dešava se u jednoj provincijskoj željezničkojčekaonici u noći između stare i nove godine. U polutami te čekaonice,koja je, ustvari, i zatvor i utroba, nalazi se šest ljudi različitih sudbina.Atmosfera je morbidna, zatvorska. Na glavnom zidu jemetaforični prozor sa rešetkama, a iza njega bjelina; pada snijeg.Taj rešetkasti prozor je i glavni motiv na plakatu kroz koji se uunutrašnjosti te mračne prostorije naziru lica obasjana nestvarnom,morbidnom i tajanstvenom svjetlošću. To su bila lica glumaca koji suigrali u toj predstavi (Kaća Dorić, Rudi Alvađ, AleksandarDžuverović, Dragan Jovičić, Rejhan Demirdžić, Suada Avdić i SuadaHerak).Program za ovu predstavu nalazio se u katalogu. Mogao seštampati posebno, s tim da naslovna strana kataloga bude naslovnastrana programa, a zadnja strana se mogla ostaviti za reklamepokrovitelja predstave.Na razglednicama se nalazio isti motiv kao i na programskom plakatu,dok je za bedž bio predviđen logotip Pozorišta u pokretu odštampanna pločicama od pleksiglasa.

Pristup za izradu scenografije bio je identičan pristupu za izraduplakata za predstavu.Prisustvujući probama ovog Pozorišta, napravio sam spisak rekvizita,stvari koje moraju da se nalaze na sceni.U dogovoru sa režiserom Josipom Lešićem, čitavu sam čekaonicupretvorio u jedan veliki kavez u kome se nalaze svi potrebni rekviziti.Kavez nije bio sasvim zatvoren, već je produžecima nosača samonaglašen.Po režiserovoj postavci, svu scenu i rekvizite sami su glumcisastavljali pred publikom.S obzirom na to da Pozorište nije imalo stalne prostorije i da je upokretu, to je značilo da je te osnovne elemente trebalo napraviti štojednostavnije, ne preduge i preteške, radi prevoza i lakšeg rukovanja,kao i predvidjeti mogućnost njihovog produživanja ili smanjivanja,zavisno od prostorije u kojoj se igra predstava.Čitava scena stajala je na nosačima koji su bili pričvršćeni u stope čijasu se mjesta označavala prije dolaska publike.Poprečne i uzdužne letvice su se kačile na ove nosače i bile suobilježene prema pripadnosti, kako ne bi izazvale zabunu kod glumacaprilikom slaganja. Sve ove letvice bile su napravljene nešto duže radimogućnosti povećavanja scene. Oko scene se nalazilo bijelo platno,razapeto po principu šatora na kojem su se pomoću projektorapojavljivali razni efekti – u ovom slučaju snijeg.Pri odabiranju materijala za nosače i elemente kaveza, išao sam za timda odaberem materijal koji je lagan, pogodan za transport, a da se uisto vrijeme ne haba i ne lomi, da se bez teškoće u slučaju nezgodemože zamijeniti i da nije skup.Odlučio sam da taj materijal bude drvo (suha jelovina bez čvorova)zbog svoje lakoće, mogućnosti obrade i zamjene.Čitava scena mogla se postaviti za 10-12 minuta.Na kraju, želja mi je bila da ovim svojim prilogom učinim korak daljeu ovoj, kod nas tada zapostavljenoj grani grafičkog dizajna, što sam uto vrijeme i uspio.

Onako kako sam radio 1977. godine , radim i danas, s tim što se svemože napraviti daleko brže, zahvaljujući internetu, kompjuterima iostalim tehnološkim sredstvima koja prije 42 godine nisu postojala.

U kojoj mjeri poštuješ zahtjeve naručilaca kada jeplakat u pitanju?

Kada je u pitanju plakat za neku predstavu tu je sve jasno. Predstavaje kolektivni čin u kojem učestvuju scenaristi, glumci, kostimografi,scenografi, rekviziteri pa i grafički dizajneri. Tu je reditelj onaj kojipravi koncepciju predstave. Naručilac je pozorište i ima svoje zahtjeveo informacijama (tekstualnim) koje treba da budu na plakatu.Moj zadatak je da pročitam tekst, a zatim razgovaram sa rediteljemo tome koje bi elemente trebalo da sadrži plakat. U tim dogovorima uglavnom nisam imao probleme, kako sa rediteljima, tako ni sanaručiocima.Rijetko bi se znalo desiti da eventualno glumci nisu zadovoljniveličinom slova njihovog imena ili fotografijom.

U drugim sferama dizajniranja plakata, npr. u takozvanompolitičkom plakatu nisam ni radio, jer su tu zahtjevi naručilaca bili iostali specifični. Tražilo se i dalje se traži „šminkanje“. Ja to nisamželio da radim ni prije ni sad, jer smatram da grafički dizajner niješminker. Od toga nikada nisam odstupio. Ja idem svojim putem.

Koju nagradu, odnosno priznanje, od brojnih koje si dobio,osobno smatraš najznačajnijim?

Sve nagrade prijaju, neke više, neke manje. Najdraže su mi onedobijene u jakoj konkurenciji i od kompetentnog žirija.Izdvojio bih moju prvu nagradu dobijenu 1979. godine najugoslovenskoj izložbi „Trijenale pozorišnog plakata Sterijinopozorje“, koju je također dobio i kolega Ferenc Barat.Ta nagrada se i nije zvala nagrada, nego „specijalna pohvala“, tj. četvrto mjesto, ali u konkurenciji najznačajnijih tadašnjih jugoslovenskih– svjetskih grafičkih dizajnera (Vipotnik, Arsovski, Bućan, Barat…). Jasam je dobio na samom početku svog rada.Kasnije sam na istom mjestu (Sterijino pozorje) dobio bronzanu isrebrenu, a poslije razdvajanja bivših jugoslovenskih republika,na tada međunarodnoj izložbi, i dvije zlatne plakete, sada veći ukonkurenciji mladih grafičkih dizajnera, stasalih u tih tridesetakgodina.

Pored navedenih nagrada na Sterijinom pozorju, u periodu od 1979.do danas, dobio sam još mnogobrojne nagrade i priznanja, ali ova iz1979. mi je ostala najdraža.

Posljednjih godina i dalje izlažem na najvažnijim međunarodnimselektivnim izložbama, što znači da nisam „zahrđao“.

Da li si radio, osim za kulturne, i za neke privredne subjekte?

Kao student 3. i 4. godine Likovne akademije, bio sam stipendista ROLIK – preduzeća koje se bavilo uređenjem enterijera velikihobjekata u Jugoslaviji i inostranstvu.Poslije završene Akademije, direktor RO LIK Đorđe Keković mi jeponudio da mi „oproste“ stipendiju ili da me zaposle. Naravnoprihvatio sam da radim.Poslovi RO LIK su bili raznorodni, od projektovanja i izvođenjaenterijera hotela, pozorišta, zgrada, političkih organizacija, vojnih ipolicijskih objekata, fabrika, Titovih vila, fontana, spomenika,unutrašnjeg uređenja poslovnica, festivala, ekspres restorana, pivnica,autobuskih stanica, banaka, bioskopa…Gradska galerija Collegium Artisticum sa prodajnim salonom, takođerje bio LIK-ov OUR.

Tako sam prošao veliku školu, radeći sve što je trebalo, od salveta,tanjura pa do zidnih murala, sistema vizuelnog informisanja uenterijeru i eksterijeru, dizajna kataloga, plakata, znakova, logotipa,monografija, grafika, tapiserija, organizacije izložbi…S LIK-om su sarađivali i poznati arhitekti i umjetnici iz čitave Jugoslavije, tako da sam imao imao priliku raditi sa najboljima. U LIK-usam bio zaposlen do 1984. godine, kada sam dobio status samostalnogumjetnika. Rad u LIK-u mi je mnogo pomogao u budućemprofesionalnom bavljenju ovim poslom.I od 1984. sam kao samostalni umjetnik nastavio raditi slične stvari,ali nisam izlagao na izložbama, jer to uglavnom zanima stručnupubliku. Što se tiče izlaganja, opredijelio sam se isključivo za plakat isve ostalo iz oblasti kulture.

U Njemačkoj sam napravio veliki projekat vizuelne identifikacijeza firmu čiji je vlasnik Ditter von Zeppelin (Unuk Fridriha vonZeppelina) koji je u Švajcarskoj imao firmu za proizvodnjumedicinskih instrumenata i alata za lobotomiju.Radio sam i sisteme vizuelnog informisanja u eksterijeru i enterijeruna velikim sajmovima u Minhenu i Frankfurtu.Za filmsku kompaniju iz Švajcarske, koja se bavila snimanjemkaskaderskih scena, radio sam storyboard-ove.

Primjenjivao si slikarski citat na svojim plakatima (Berber!). Štato iskustvo znači u tvom stvaralaštvu?

Citati su potpuno uobičajena stvar u stvaranju plakata i uopšte ugrafičkom dizajnu. Oni se koriste prema potrebi. Postoji više pristupadizajniranju:

• Slikarski – gdje je sve na plakatu islikano, a čak su i slovanapisana rukom. Karakterističan je za poljski plakat i izvanrednaidejna rješenja poljskih dizajnera. Ovakav pristup koristio se širomsvijeta u 19.vijeku, kao i u prvoj polovici 20.vijeka kada je štampai priprema za štampu bila na mnogo nižem nivou.
• Fotografski dizajn ili takozvana režirana fotografija je takođerpristup koji ima odlične rezultate.

Ja koristim neki treći način, koji bi se mogao nazvati, recimo,konceptualni, mada sam se ogledao i u slikarskom i u fotografskompristupu.

Ako govorimo o radu na plakatu, recimo plakatu za pozorišnupredstavu, polazim od toga da prvo odredim elemente koje plakattreba da sadrži. Zatim čitam scenario, razgovaram sa rediteljem iostalim sudionicima predstave, skupljam elemente koji bi mogli dabudu na plakatu. Redukcijom dolazim do osnovnih.

Možda je to najbolje objasniti primjerom plakata za predstavu „PlavaJevrejka“, prema priči Isaka Samokovlije, koja kroz sudbinu jednedjevojke Jevrejke govori o atmosferi pred Drugi svjetski rat.Za lik Jevrejke poslužio sam se prerađenom reprodukcijomRaffaellove Madone, kao simbolom jedne od najpoznatijih Jevrejki.Njoj sam u čelo „urezao“ Davidovu šestokraku zvijezdu. Na okviruplakata frizu nekog spomenika, nalaze se simboli četiri monoteističkereligije tada prisutne u Sarajevu. Kroz poprsje Jevrejke (madone) udnu plakata nazire se crno-bijela fotografija Sarajeva. Sve su to citatikoji sami za sebe znače nešto drugo, a u sklopu koji sam ja zamisliogovore o sadržaju predstave i vrlo jasno upućuju budućeg gledaoca uono što ga tamo očekuje.

To se isto dešava i na plakatu za predstavu “Kebajući Godoa”, čijisadržaj govori o dva policajca koji nekog neodređenog čekaju (kebaju)u pozi kao da Marija oplakuje Isusa u naručju. Tu sam upotrijebiojedno od najpoznatijih „oplakivanja“ Isusa – Michelangelovu poznatuskulpturu. Umjesto Marijinog i Isusovog lica, montirao sam glaveglumaca, a u njihove ruke i noge ubacio crvene policijske rekvizite(palicu, pištolj, durbin i čizme). Dakle, opet razni citati koji samo usklopu upućuju potencijalnog gledaoca u srž predstave.

Slično je i na plakatu “Triptihon”, gdje se u ruci djevojčice (privatnafotografija rediteljice Kaće Ćelan) na uzici nalazi crveni balon ukojem je lik – glava Sv. Tereze u zanosu – detalj sa poznateBerninijeve skulpture.

Na plakatu “Don Žuan se vraća iz rata” elementi su Picassova bikovaglava napravljena od sica, guvernale bicikla, tijelo čovjeka u crnomodijelu koji u ruci drži skulpturu gole žene, dok sa neba, poput snijega, padaju bijele siluete Merilin Monro iz filma, u kom joj vjetar izpodzemne željeznice podiže haljinu uvis.

Ili plakat za predstavu “Kako vam drago”: ljudska figura, gornji diotijela ženski, donji muški sa genitalijima (Michelangelova skulpturaDavid). U postamentu, na dnu plakata je poznati Shakespeareov liksa umontiranim pozorištem u glavi, bez njegovog napisanog imena iprezimena.Još ću samo ukratko nabrojati neke plakate i elemente koji se nalazena njima:

• “Ples 80-ih”: banana – AndyWarhol,
• “Mašina na vodu”: foto radio stanice iz koje Orson Wellesnajavljuje nepostojuće iskrcavanje marsovaca na Zemlju;
• Collegium Artisticum 88 – dva psa (etiketa na flaši viskija Blackand White), crna ptica koja drži jabuku u kljunu (elementi kojipredstavljaju tri udruženja koja učestvuju na izložbi).

Spomenuo si Mersada Berbera. Berber je bio moj profesor naLikovnoj akademiji i od njega sam jako mnogo naučio. Poslijezavršene akademije, Mersad i ja smo sarađivali na raznim projektima.Jedan od tih projekata bila je i vizuelna prezentacija filma EmiraKusturice “Sjećaš li se Dolly Bell” u kampanji za nagradu Oscar. UMersadovom ateljeu, gdje je bio prisutan i Kusturica,odabrao samjednu sliku na kojoj je neka djevojka u prvom planu, a u pozadini jegroblje na Alifakovcu, sve u tonu sepije, koja je asocirala na prošlavremena. Uklopio sam je na gornji dio plakata, a u dnu je glavni junakfilma Dino (Slavko Štimac). Podignute glave gleda u tu sliku, kojusam smjestio u tamnu pozadinu, kao u snu. Naravno, na plakatu su senalazili i slajdovi iz filma na kojima su bili i ostali sudionici (glumci),što je karakteristično za filmske plakate.

Drugi posao gdje smo Berber i ja sarađivali bio je veliki projekatNarodnog pozorišta Sarajevo – predstava “Gamllet”, po tekstu pisca iscenariste Slobodana Šnajdera, a u režiji Sulejmana Kupusovića.Berber je napravio ogromnu scenografiju. Sve kulise i predmete nasceni je sam oslikao u velikom prostoru pozorišne radionice naSkenderiji. Uz samu premijeru predstave, u foajeu Narodnog pozorištapriređena je i njegova izložba skica i slika za scenografiju. Ja sam bioangažovan da napravim tri plakata: dva različita formata za predstavu ijedan za Mersadovu izložbu.Na jednom od plakata za predstavu uzeo sam detalj iz scenografijekoji predstavlja krik dvojice mučenika iz ustaških kazamata. Scenariogovori o predstavi “Hamlet” koju je režirao Branko Gavella usarajevskom pozorištu za vrijeme Drugog svjetskog rata i ustaškogterora. Na plakatu je i lik Gavelle u crnoj pelerini (glumac LjubaTadić).Na sljedećem plakatu je ista fotografija Ljube Tadića. Na trećemplakatu, za Berberovu izložbu je njegov rad iz serije koju je napravioza ovu predstavu – Dossier Gamllet.Zajednički motiv na sva tri plakata je krv koja se slijeva preko glavadvojice mučenika (na prvom plakatu), dok se na drugom plakatu takrv iznad Gavelline glave pretvara u ustašku šahovnicu (znak NDH). Ina plakatu za Mersadovu izložbu krv se slijeva sa donjeg dijelaplakata.