„Ivica Šarić mi je godinama iz najnižih razloga onemogućavao rad“

Portal Borba prenosi najzanimljivije dijelove intervjua sa Brankom Bačanovićem Bambijem, jednim od najvećih grafičkih dizajnera na tlu bivše Jugoslavije, koji posljednih godina živi (i) u Crnoj Gori.  Intervju je integralni dio knjige Gradimira Gojera „Bačanović – poetika“, koja  proteklog ljeta objavljena u izdanju IMIC-Zajedno (Internacionalni multikulturni i interreligijski centar) i nizom kritičkih tekstova i stručnih recenzija govori o Branku Bačanoviću i njegovom dugogodišnjem radu u oblasti grafičkog dizajna.

Knjiga, između ostalog, govori i o sramnom odnosu vlasti prema velikim umjetnicima, koji upravo i jedino iz razloga što su ostvareni i ideološki nepotkupivi, bivaju skrajnuti od strane institucija, udruženja i svih nivoa koji odlučuju o njihovim profesionalnim, samim tim i egzistencijalnim sudbinama.

U posebnom dijeluBačanović se osvrće i na katastrofalno iskustvo koje je imao sa Ministarstvom kulture i sporta Kantona Sarajevo, u vrijeme dok je na njegovom čelu bio SDA kadar Ivica Šarić, dugogodišnji pjevač i direktor Sarajevske opere.

Zašto nisi bio ljubimac ministarstava kulture kad su javni konkursi u pitanju?

Prvo iskustvo sa ministarstvima poslije ovog rata je ono sa Federalnim ministarstvom kulture i sporta (ministar Fahrudin Rizvanbegović) koje mi je iz nepoznatih razloga ukinulo, retroaktivno radni staž od 1992-1997. Taj slučaj sam opisao u odgovoru na pitanje o ULUPUuBiH-u. Dakle, morali su imati dokument Republičkog ministarstva kulture i sporta Bosne i Hercegovine iz 1992., da je staž produžen do 1997. Nisu me pozvali ni za produženje istog od 1977. Nikada nisu poslali rješenje o ukidanju. Dokumentaciji nema ni traga. Rješenje o ukidanju staža sam dobio tek 2011., posredstvom prijatelja, kada je bilo kasno za bilo kakvu žalbu. Posredstvom advokata tražio sam da staž bude vraćen, ali je tadašnji ministar Samir Kaplan odbio. Sa Kantonalnim ministarstvom kulture i sporta imam različita iskustva.

Prvo je iz 2001., kada je ministar bio Gradimir Gojer i odobrio mi dovoljna sredstva da napravim veliku retrospektivnu izložbu koja je održana u Collegium Artisticumu 2002. godine.

Poslije izbora 2003., ulaskom u stranku SDA, na mjesto Ministra za kulturu i sport Kantona Sarajevo dolazi jedna „pojava“ – takozvani Ivica Šarić, pjevač i tada direktor Opere u Narodnom pozorištu u Sarajevu. Tu „pojavu“ spominjem jer je iz nepoznatih razloga, pretpostavljam najnižih, u svoja dva mandata (2003.-2007. i 2011.- 2015.) učinio sve ne da mi u nečem pomogne, nego da kao ministar utiče na direktore institucija kulture za koje sam radio da mi u potpunosti onemoguće rad. Bio je čak upetljan i u slučaj kada mi je Ministarstvo kulture i sporta Kantona Sarajevo odbilo dati status istaknutog umjetnika, u šta je bio upetljan i Upravni odbor nevladine organizacije ULUPUuBIH, koji su falsifikovali rang listu na kojoj sam bio ubjedljivo prvi.

Poslije otkrića falsifikata i uključivanja sredstava javnog informisanja, morao je da potpiše rješenje o mom statusu.

„Pojavu“ takozvani Ivica Šarić opisao sam u jednom tekstu povodom izdavanja monografije o njemu, koji tada iz određenih razloga nisam objavio, a koji sada prilažem:

Ivica Šarić – od Kraljeve Sutjeske do pozornica svijeta, ili sa SDA u Metropoliten

Niko ti ne može pomoći kad si sam svoj dušmanin.

(Narodna poslovica)

U Sarajevu je 4. decembra 2009., u Narodnom pozorištu, promovirana, ranije objavljena monografija Ivica Šarić – od Kraljeve Sutjeske do pozornica svijeta. Da se podsjetimo, radi se o ministru kulture Kantona Sarajevo, iz članstva Stranke demokratske akcije. Može se reći da je sadržaj monografije dobro definiran samim naslovom. Ivica Šarić, član glavnog odbora SDA jeste rođen u Kraljevoj Sutjesci, a i lista inostranih pozornica na kojima je gostovao (Beograd, Zagreb, Ljubljana, Rijeka, Budimpešta, Toronto… ukupno 19) zaista su locirane na ovome svijetu. Impresivno, samo ako se sagledava izvan konteksta, koji je možda najbolje objasnio glavni junak monografije, u intervjuu uglednom magazinu Global: “Otpjevao sam većinu toga što bi jedan pjevač mog faha mogao da poželi. Istina je da sam na početku karijere imao ove mogućnosti koje danas imam, sigurno bih to više iskoristio, vjerovatno bih se našao u Metropolitenu u New Yorku”.

Kakve su to mogućnosti koje Šarić nije imao nekada, a ima ih sad, pa mu je uskraćena to priznanje da pjeva na najvećoj pozornici svijeta?

K tome, zbog čega sada, na vrhuncu karijere kada te mogućnosti, navodno, ima, ne pjeva na pozornicima (Metropolitan, Scala…) na kojima su pjevali najveći basovi svih vremena, poput Fjodora Šaljapina, Salvatore Baccalonija, Itala Taja, ili našeg Miroslava Čangalovića?

Odgovora je mnogo, a možemo ih dobiti, upravo ako obratimo pažnju na Šarićeve mnogobrojne javne istupe. Upravo iz njih isijava taktika kojom je došao na takvu poziciju da mu izdavači mrežom političkih talova kojima je Sarajevo zarobljeno, štampaju raskošno opremljenu monografiju, kakva nije izdata jednoj od najvećih opernih umjetnica bivše Jugoslavije – Ljiljani Molnar-Talajić. Ta taktika nije samo njegova. Riječ je o poznatoj tranzicijskoj shemi «prislanjanja» – besavjesnog služenja bilo kome i bilo čemu radi vlastite dobiti. «Prislonjen» tako, od umjetnika, koji bi morao biti nosilac progresivne misli, postaje marioneta, kojom se skorojevićko-pljačkaške garniture služe, ne bi li sebe prikazale profinjenima i «kulturnima».

Jedan od citata «monografije» (koja pretenduje da bude umjetnička, a sadrži poglavlje «I politički angažman», dakle članstvo u SDA) možda najbolje ilustruje ovaj rogobatni socijalni fenomen: «Posebno su zanimljiva njegova druženja sa ljudima iz politike koje zna u najboljem smislu te riječi politički depersonalizirati, humorno ostrastiti, jednom rječju: prevesti te ozbiljne i smrknute ljude u ono što je ležerna svakodnevnica». Kako samo dražesno! Bivši premijer Federacije, SDA-ovski golden boy, Nedžad Branković, kod kojeg je Šarić išao po partijsku knjižicu, zajedno sa širokim spektrom sarajevske «elite», zasigurno je bio pod grdnim stresom zbog svih tih neosnovanih optužbi za korupciju, pa ga je valjalo «politički depersonalizirati», kako bi mu se ublažile muke. Šarić je bio toliko milostiv prema mukama nesretnih političara da im se i sam odlučio pridružiti.

Tako je, oplemenjen samilošću dobrog Samarićanina, i preuzeo dio njihovog «tereta». Žrtvovao se utoliko više što je, kako bi mogao što bolje tješiti ove unesrećene ljude, pristao i na zluoupotrebu svoje nacionalne pripadnosti, pa makar to značilo da postane fikus SDAovske nove «multietničnosti». Znao je da nove gazde, osvjedočeni ljubitelji zelenila, fikuse izdašno zaljevaju. Valjda je zbog toga bojenje trotoara sarajevskih ulica u blizini Narodnog pozorišta u zeleno prokomentirao riječima: «Sviđa mi se jer me zelene ulice podsjećaju na travu». Da stvar bude jasna, bilo koja nacionalnost je u ovom kontekstu posve nebitna. Bitno je u kojoj mjeri dodvoravanje nacionalizmu daje novu dimenziju. Elite – koje god nacionalnosti – zadržavaju svoju hegemoniju, a dobijaju službenika «od onih drugih», koji će ih prikazati u pozitivnijem svjetlu. Bilo da je u pitanju pjevač, glumac, novinar, ili bilo koja javna ličnost, postoji vječna potražnja za osobom koja će u ogovarajućem momentu deklamovati da je sve u redu. Stvar nema veze sa nacijom, već sa ličnim dostojanstvom. Onome ko ga je spreman prodati, oligarhije u zamjenu daju zaštitu u iznošenju u javnost svakojakih laži i gluposti, u cilju proizvodnje slike o sebi, koja, avaj, nije ništa do djelića mozaika kakvom «elita» samu sebe želi predočiti. Može se reći da sistem „talova“ ne gubi ništa, jer zapravo proizvodi ličnosti koje automatski svakoga žele upregnuti u njegov jaram. Bez pripadnosti grupi, bez klečanja tamo gdje treba klečati – nema ni egzistencije. Zbog toga je Šarićeva izjava za Avaz da je «logično njegovo članstvo u SDA», posve tačna. Logično je za njega naći se u društvu udvorica, ulizica, poltrona, beskrupoloznih oportunista i profitera, koji se predstavljaju kao narodni predstavnici, a zapravo su sve suprotno od toga.

Štoviše, da bi se potpuno uklopio u novu «sliku o sebi», ministar je morao postati i žrtvom bezočnih komunista. Tako je navodno zbog svog nepripadanja Komunističkoj partiji i vjenčanja u crkvi 1974, dobio usmenu (!?!) zabranu rada od Općine Kakanj. Izgleda da su kakanjski komunisti bili mnogo stroži od onih u Sarajevu, s obzirom na to da zločin crkvenog vjenčanja nije bila nikakva prepreka Šariću da u septembru iste godine postane član hora Narodnog pozorišta, a potom član Savjeta RFZK i predsjednik Savjeta NPS. Nikakvo čudo da je Avazu izjavio: “Nekada davno s ponosom smo i vrlo sporo koračali stepenicama službenog ulaza da nas što bolje vide, zavideći nam čast koju imamo radeći u takvoj ustanovi”. Slično kao i danas, u bivšem režimu «progonioca» crkveno vjenčanih ljudi, bilo je, za Šarića, na prvom mjestu bitno privezati se uz nešto ili nekoga ne bi li tako dobio na važnosti. (Uzgred, pravi umjetnici se ponose onim što naprave na sceni, a ne pred vratima).

Zbog toga simptomatično zvuči Šarićeva izjava da monografiju o samome sebi promovira “zbog kompleksa koji smo imali od Beograda, Zagreba, Ljubljane, a ustvari nismo ni za čim zaostajali…”.

“Što nije zapisano nije se ni dogodilo”, poručuje bivši ministar Šarić, proglasivši tako zapis o sebi spasonosnim lijekom za “iskompleksirano” Sarajevo. Ipak, isti taj Šarić zaboravlja da je sveopšte rasulo u umjetničkom životu BiH nastupilo upravo dolaženjem na vlast oligarhija, od kojih se jednoj i sam priključio. Prije te kataklizme, prije sveopšteg moralnog posrnuća, nije bilo razloga za sarajevski «kompleks» naspram pozorišnih kuća drugih južnoslovenskih prijestolnica. Međutim, kada kantonalni ministar kulture i sporta postane osoba koja proglašava da sada «i umjetnici trebaju na tender», onda se stvarno možemo upitati otkuda proizlaze kompleksi. Jesu li to kompleksi Sarajeva, ili onih koji su to Sarajevo pretvorili u vilajet nadripolitičara, nadrinaučnika, nadriumjetnika i koji sve žele podrediti svome «nadri» nakaradnom prosjeku? Bivši ministar je, ipak imao pravo kada je rekao da «ono što nije zapisano, nije se ni dogodilo».

Ministar je zaista ostavio mnogo toga o svome liku i djelu. Pogledajmo samo sramotni letak za kantonalne izbore 2008, koji potencijalne glasače upućuje da je glas za Ivicu Šarića “glas za kulturu». Na drugoj strani je pored nabrajanja nebitnih funkcija istaknuto da je dotični «najzaslužniji za ‘rađanje’ bosanske opere Hasanaginica kojoj ima glavnu ulogu u liku Hasanage». Nastranu što izvođač neke operske role, pa i glavne uloge, nikako ne može biti

najzaslužniji za nastanak opere same, bijeda ovog političko – propagandnog tekstića daleko je strahotnija. Slika kostimiranog Šarića sa natpisom “Hasanaga”, jedan je od ubjedljivo najogavnijih primjera degradiranja umjetnosti (u ovom slučaju operske) u najjeftiniji nacionalistički kič. “Kultura” je uvijek bila jedno od glavnih oružja manipulacije vladajućih elita, iako od nje u kombinaciji sa barbarogenijem nacionalizma ne ostaje ništa do karikature same sebe. Pristankom da do političke pozicije ikebane “ministar kulture i sporta”, dolazi negacijom kulture same, Ivica Šarić samo je stavio odgovarajući pečat na svoje slavno ministrovanje. Sjetimo se, svoju je blistavu karijeru započeo je u “renomiranom ugostiteljskom objektu” Aqua, otvarajući turbofolk “kulturno-zabavnu manifestaciju” Oskar

popularnosti, na kojoj su publiku zabavljali “primadona” i “prvaci” novokomponovanog kiča.

Drugi slavni potez ministrov bila je bezrezervna podrška suludom i prevarantskom projeku «Bosanskih piramida», Semira Osmanagića. Silni novac kantonalnog budžeta je utrošen na finansiranje ove bizarne new age organizacije, koja je, uz sve podvale i podmetanja, najavljivala i dolazak sudnjeg dana 2012. Ostala je zabilježena i njegova izjava da bi prije pjevao “Aidu”, ispred “bosanskih piramida”, nego ispred onih u Dolini kraljeva – mada ga tamo niko nije zvao, niti u Dolini kraljeva postoje bilo kakve piramide. No, da bi se od ništa napravilo nešto (npr. monografija), potrebno je primjenjivati strategiju «prislanjanja» i talova», koju je do savršenstva razradio new age guru Semir Osmanagić, uspjevši svojom bizarnom kompilacijom raznih new age učenja “Civilizacija Maja”, čak steći titulu doktora nauka na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. U klimi u kojoj je laž glavni parametar uspjeha, u kojoj je Osmanagić, slikajući se sa političarima i raznim “uglednim” ličnostima, postao znameniti arheolog i istraživač, nije ništa začuđujuće da slično prolazi i Šariću, s tim da se ovaj ne libi koristiti kako žive, tako i mrtve.

Tako je na komemoraciji Ljiljani Molnar-Talajić 2007, izjavio kako je “kao devetogodišnjak”, imao “tu čast” da prvi put nastupi u duetu sa Ljiljanom pjevajući “Tihu noć”.

U drugim, izjavama, Šarićevo godište prilikom ovog navodnog nastupa varira od 9 do 12. Nejasno je, na koji je način, sve da je nastupa i bilo, Šarić «nastupio» sa Molnar-Talajić. Kao član dječjeg hora? Kao devetogodišnje čudo od djeteta? Kada, gdje, kako? U istom članku Oslobođenja je navedeno da je Šarić bio “Ljiljin učenik”, što je bilo naprosto nemoguće, jer u vrijeme njegovog školovanja Ljiljana Molnar-Talajić preselila iz Sarajeva u Zagreb. Osim toga, na drugom mjestu je sam izjavio da su mu predavale Bruna Špiler i Paša Gackić. Na kraju krajeva, ako je sa Molnar-Talajić kao devetogodišnjak nastupio “prvi” put, kada su bili drugi, treći, četvrti put? Bivši ministar, koji u svojoj biografiji naglašava da je “rođen u sjedištu bosanskih kraljeva” (da li ta kvalifikacija znači da sebi pripisuje i kraljevsko porijeklo?), također voli istaknuti da je imao brojne ponude za angažman u inostranstvu, ali da je ipak odabrao Sarajevo. Ipak, kao da se demantuje kada kaže da su u Evropi “honorari pali”, jer se “otvorio istok”, pa je Evropa prezasićena kadrom.

Drugim riječima, sve je popunjeno, a moć se može imati samo u Sarajevu i to uvaljivanjem u odgovarajuće garniture. Da je i to neslavno prošlo vidjeli smo iz skandala oko organiziranja

Pavarotijevog koncerta kada je bilo uveliko poznato da je veliki umjetnik u toj mjeri bolestan da neće moći nastupiti, ili izdvajanja budžetskih sredstava za opskurne i neduhovite projekte kao što su “Mujo i Haso”. Moguće mu je čak da predzadnju bosansku kraljicu Katarinu Kosaču Kotromanić proglasi “srednjovjekovnom Clarom Zetkin”.Ovakvo izjednačavanje je, malo reći, glupo kada se uzme u obzir da je Katarina svoje privilegije stekla rođenjem, dok se Clara Zetkin borila za nestajanje takvih razlika u društvu. Kakvu je to revoluciju, ili društveni proces pokrenula Katarina Kosača osim što je učila lokalne žene u Kraljevoj Sutjesci da vezu? Prizor žene koja povazdan veze u pauzi između kućnih poslova revolucionarna je taman koliko i sveta inkvizicija, koja se suštinski mnogo i ne razlikuje od sistema čiji je ex-ministar vjerni sluga. Šarić je, kako kaže, u sistem ušao “da bi se održao dignitet… egzistencija umjetnika”, da bi se primjenjivala “sistemska rješenja”, baš kao da je sistem o kojem govori posve čist i idealan, a ne skup onih koje ne zanima egzistencija umjetnika, već kako umjetniku tu egzistenciju usloviti poslušnošću. Prema tome, Šariću nije preostalo drugo nego da balansira u okviru “sistemskih rješenja”, onakvih koja podrazumjevaju iskorištavanje svega i svakoga kako bi se prikrilo, kakva su to «rješenja» ustvari, tj. kakva je njihova mračna suština.

Tako ćemo Šarića često vidjeti na fotografijama sa ljudima, koji mu ni u kom slučaju nisu ni bliski, niti prijatelji, ali kojima se valjalo «prisloniti», ne bi li sistem kroz svoga konvertita također postao «prijateljem», pojedinih umjetničkih veličina kao što je npr. Jose Carreras. Tako je u članku koji je prenijela dnevna novina Dnevni avaz, Šarić obznanio, kako je Carreras nakon svoga nastupa, umjesto da ode u garderobu, pobožno poslušao Šarićevu

intepretaciju “Oči čarnaje” i sačekao da mu čestita. Ili ćemo zaista povjerovati da Carreras u svojoj blistavoj karijeri nije čuo ništa bolje, te je napravio presedan kako bi izrazio svoje divljenje ministru, ili je posrijedi nešto drugo. Znao je Šarić reći da se sa pokojnim Davorinom Popovićem “nadmetao” ko bolje pjeva “Žute dunje”, želivši tako sebe egzaltirati, predstavljajući se njegovim prijateljem što nikada nije bio. (Davorin Popović mu je želio pomoći kada je kao podstanar sa fasciklom punom papira u ruci od vrata do vrata tražio stan. Davor bi to, uostalom, iz sažaljenja, uradio svakom.) Uprkos tome, nije propustio svoju i Popovićevu zajedničku fotografiju iz nekih novina uvrstiti u svoju monografiju. Na ovaj način sistem kroz svoga poltrona ne da mira ni mrtvima, skrnaveći svaku uspomenu na njih zloupotrebom u lične i političke svrhe. Na kraju krajeva, što se tiče “nadmetanja”, sa Davorom se nije mogao nadmetati ni u čemu, ni u pjevanju pjesme “Žute dunje”, a specijalno u ljudskosti i građanskom dostojanstvu. Prema tome, nije bila namjera ovog kratkog osvrta da

raspravlja o umjetničkim dometima Ivice Šarića, niti o njegovoj umjetničkoj karijeri. Riječ je o kritici jednog sveopšteg “trenda” bezobzirnog i malignog oportunizma, sluganstva režimu u kojem umjetnici treba da budu svedeni na rang kafanskih zabavljača korumpirane političke elite, koji će u zamjenu za mrvice koje padaju sa stola pjevati, svirati, slikati «prema tenderu», odnosno potražnji. A potražuju se samo bijeda i kič.

P.S. Sa SDA se ministar i može naći u Metropolitanu – stanici podzemne željeznice u New Yorku, sa pjesmom “Oči čarnaje”.

Da li ULUPUBiH, čiji si član, pomaže svojim članovima ili je članstvo u njemu, danas samo formalnost?

Član ULUPUBiH-a (Udruženje likovnih i primijenjenih umjetnika Bosne i Hercegovine) sam od 1978. godine. Udruženje su osnovali i vodili respektabilni umjetnici (likovni umjetnici: Vojo Dimitrijević, Hakija Kulenović, Vlado Vojnović, Radenko Mišević, Mario Mikulić, Arfan Hozić, Ante Kocković, Mirko Ostoja, Predrag Furtula, scenografi: Veselin Badrov, Željko Marjanović, arhitekti: Juraj Neidhart, Jovan Korka, Zdravko Kovačević, Milivoje Peterčić, Vinko Jurić, Andrija Čičin Šain, Branko Kalajdžić, Žarko Turketa i studenti arhitekture sa Tehničkog fakulteta: Vesna Bugarski, Bogoljub Kurpjel, Ivan i Tihomir Štraus, David Finci, Zlatko Ugljen, Zagorka Dobrović, Milan Kušan, Momir Hrisafović, Živojin Vekić i Vlado Branković.

Osnivanje Udruženja imalo je smisla iz više razloga. Ono je štitilo svoje članove na sudskim procesima, mogao se nabavljati materijal iz inostranstva bez carine ili sa značajnim popustom, pogotovo kada je jedno vrijeme uvoz bio zabranjen. Postojao je cjenovnik umjetničkih usluga koji je bio osnova za sklapanje ugovora i onemogućavanje damping cijena, a služio je vještacima na sudu za utvrđivanje naknada i odšteta. Značajno je i to da su članovi udruženja mogli dobiti stan, atelje, status samostalnog umjetnika i još mnoge druge pogodnosti.

Bilo je i čast biti član Udruženja. Udruženje je imalo i profesionalnog sekretara (sekretarice: Mirjana Samardžić (1968.-1973.) i Nevenka Tropan (1973.-1993.). Sve ostalefunkcije (predsjednik, predsjedništvo, umjetnički savjet, sud časti) obavljale su se volonterski.Organizovale su se brojne međunarodne i domaće izložbe, konkursi, a umjetnici su mogli da rade, ugovaraju i naplaćuju honorare preko Udruženja.

Udruženje prestaje da radi 1994. godine.

Nakon rata, 1996. godine, Udruženje počinje rad, ali ne više kao državno, republičko udruženje, već kao nevladina organizacija ULUPUuBiH. To je pravi službeni naziv: Udruženje likovnih i primijenjenih umjetnika u Bosni i Hercegovini, što poslijeratno rukovodstvo ne poštuje čak ni u zvaničnim dokumentima, nego se predstavljaju kao bosanskohercegovačko udruženje (ULUPUBIH) te čak koriste znak predratnog udruženja. Mnoge stvari su promijenjene, uglavnom negativno. Prvo je pored sekretarice (1996, Tanja Žderić) izmišljeno mjesto tehničkog sekretara (Emir Čengić). Kasnije su ta dva mjesta ukinuta pa je uvedeno novo tragikomično – generalni sekretar, kao da postoji mnogo drugih udruženja „pod istom kapom“ (npr. generalni sekretar UN).

Nevladina organizacija ponovo je registrovana 15.03.2017. kao “Udruženje likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti i dizajnera u BiH.

Sva dokumentacija do 1994., a koja se nalazila u kancelariji Udruženja u Collegium Artisticum-u je namjerno uništena po principu „život počinje od nas“ (navodno je knjigu sa tvrdim koricama pojeo miš).

Nema ni dokumentacije još mnogo godina poslije rata, a u uvodu monografije Udruženja (izdanje iz 2006.) piše da je dio dokumentacije „uništen vještinom ratne destrukcije“. Udruženjem „vlada“ grupica mediokriteta i još gorih (ljudski i profesionalno). Kancelarija

Udruženja dobijena prije rata (Džidžikovac) je nestala bez traga. Zašto? Iz članstva Udruženja brisani su mnogi članovi. Zašto? Dokumentacije nema. Miš šeta.

Godišnja izložba Udruženja je ukinuta. Zašto? Nema dokumentacije. Ne postoji cjenovnik usluga. Ja sam napravio novi prijedlog. Nema ga. Zašto? Da bi se moglo raditi sa damping cijenama. Nagrade na izložbi “Collegium Artisticum“ su totalno devalvirane, a dodjeljuju ih sami sebi „u krug“. Dodjeljuju se i za oblasti primijenjenih umjetnosti, gdje nema konkurencije. Mimo statuta smjenjuju se u žiriju za dodjelu nagrada po principu „ja tebi, ti meni“. U svojoj dokumentaciji imam imena dobitnika tih nezasluženih nagrada, osim nekih časnih izuzetaka.

„Zanimljiv“ je i slučaj kada mi je Federalno ministarstvo kulture i sporta ukinulo retroaktivno staž od 1992. do 1997. (ni u jednom zakonu na svijetu tako nešto ne postoji). Iako mi je staž od 1992.- 1997. produžen od Republičkog ministarstva za kulturu BiH, što je Federalno ministarstvo moralo imati u dokumentaciji. Ovo spominjem zato što je u Federalnom ministarstvu kulture i sporta postojala i komisija sastavljena od članova raznih udruženja

(književnika, filmskih, likovnih, primijenjenih). U toj komisiji koja mi je retroaktivno ukinula radni staž, ispred ULUPUuBiH-a je bio Emir Čengić (tehnički sekretar ULUPUuBiH). Postojala je i podkomisija u Udruženju (predsjednik Udruženja ULUPUuBiH od 1996.-2002. bio je Slobodan Samardžić – Sam).

I Ministarstvo i ULUPUuBiH bili su dužni da radi produženja statusa 1997. pošalju dopis umjetnicima da prilože dokaze o svom stvaralaštvu, a da bi im se status produžio. Nikada nijedan dopis niti rješenje o ukidanju staža od Ministarstva, ni od Udruženja nije stigao na moju boravišnu adresu, koja je do dan danas nepromijenjena.

Do rješenja o ukidanju staža koje je 1997. potpisao F. Rizvanbegović, došao sam tek 2011., na intervenciju mog prijatelja koji je tada radio u Ministarstvu, naravno prekasno za bilo kakvu žalbu. Sva druga dokumentacija (sastanci, komisije, potkomisije) uništena je u Ministarstvu, kao i u ULUPUuBiH-u. Miš prošetao do Ministarstva.

2006. godine je izdata monografija sa nazivom Dizajn u BiH 1955- 2005. Da je knjiga izdata nisam znao sve do 2012., kada mi ju je pokazao kolega Asim Đelilović. Nisam bio pozvan ni na promociju. Uvidom u monografiju primijetio sam da se u njoj pored četiri uvodna

teksta o udruženju (Vefik Hadžismajlović, Miroslav Antonić-Roko, Meliha Husedžinović, Besim Spahić) nalazi i spisak članova, ali više kao grafički ukras –kao prelaz na spisak i fotografije predsjednika i sekretara Udruženja, koji je mahom netačan, ali i falsifikovan. Biografije su neujednačene, nema ih ili su pogrešne i nema najmanje 130 biografija članova koji su obilježili period na koji se monografija odnosi.

Nakon više neuspješnih usmenih upozorenja tadašnjem upravnom odboru (Slobodan Samardžić, Stjepan Roš, Aleksandra Nina Knežević, Amila Pozder i tadašnja predsjednica udruženja Sanja Džeba) da se greške isprave i objave na internet stranici Udruženja i sredstvima javnog informisanja, Ivan Štraus, Ismar Mujezinović, Dejan Vekić i ja podnijeli smo 2014. zvaničan dopis Upravnom odboru.

Odgovor na ovaj dopis poslan 17. 2. 2014., do danas nismo dobili niti je bilo šta poduzeto.

Pojeo miš!

Kada spominjem ovaj Upravni odbor ULUPUuBiH-a (Samardžić, Roš, Pozder, Knežević, Džeba, ali i svi ostali), moram reći da je uporedo sa „slučajem monografija“ tekao i slučaj falsifikata službenog dokumenta Udruženja.

Naime, pred kraj 2013.godine. Ministarstvo kulture i sporta Kantona Sarajevo je promijenilo naziv statusa „slobodni umjetnik“ u naziv „izuzetni samostalni umjetnik“ i raspisalo konkurs za prijem, na koji sam se javio. Komisija je radila u sastavu: Dževad Šabanagić (predsjednik), Nedžad Begović, Hazim Akmadžić, Amra Zulfikarpašić, Elvedina Kozadra i Ivica Šarić (kantonalni ministar kulture i sporta).

Postojala je i potkomisija za prijavljene iz oblasti likovne i primijenjene umjetnosti, sastavljena od članova Udruženja likovnih i primijenjenih umjetnika. Odbijen sam, iako su moje reference bile nesumnjivo najbolje. Primljeni su neki drugi, čak i jedna studentica, koja po statutu izuzetnih samostalnih umjetnika uopšte nije mogla da bude primljena.

Uz angažovanje advokata, došao sam do frapantnih podataka… Prava potkomisija Udruženja likovnih i primijenjenih umjetnika napravila je listu na kojoj sam bio na prvom mjestu, međutim Amra Zulfikarpašić tu listu nije ni priložila komisiji Kantona, nego je na sastanku usmeno iznijela da je prva na listi Sanja Džeba. Pošto je broj umjetnika koji je trebao steći status ograničen, Džeba je isti dobila, a ja ne.

Na zahtjev mog advokata da Ministarstvo dostavi listu, pokazalo se da postoji prava lista na kojoj sam na prvom mjestu (original dobio od člana prave potkomisije) i falsifikovana lista sa sastanka potkomisije, koji nikada nije održan, a koju je potpisala Mila Melank, tadašnji generalni sekretar ULUPUuBiH-a, a po uputi Amre Zulfikarpašić. Komisija Kantona je razmotrila moju žalbu i na kraju sam dobio status, a utvrđeno je da je Amra Zulfikarpašić krivo usmeno informisala komisiju, a poslije je na njen nagovor Mila Melank, generalni sekretar ULUPUuBiH-a, falsifikovala listu i dostavila je je u Ministarstvo kulture i sporta Kantona. (Prilažem izjavu Dževada Šabanagića, predsjednika komisije Kantona.)

Svu tu dokumentaciju koju sam prikupio uz pomoć advokata, poslao sam Upravnom odboru ULUPUuBiH-a (Samardžić, Pozder, Roš, Knežević, Džeba, predsjednik Udruženja), koji ništa nije poduzeo, iako se djelo falsifikovanja službenog dokumenta po Krivičnom zakonu kažnjava sa 6 mjeseci do 5 godina zatvora.

Ništa nije učinio ni Sud časti, koji postoji u okviru Udruženja. To se sve dešava od kraja 2013.godine do 2015., kada je Nadzorni odbor (Bojana Mikulić, Mišo Atijas, Amila Handžić) na Godišnjoj skupštini ULUPUuBiH-a zatražio od skupštine i ostalih organa Udruženja(upravni odbor, sud časti) da odmah postupe po statutu Udruženja i Krivičnog zakona Federacije BiH, jer su smatrali da te stvari nesumnjivo jako štete ugledu Udruženja u javnosti te stvaraju negativnu sliku o ostalim članovima.

Na toj skupštini Nadzorni odbor nije usvojio izvještaj o urednosti i zakonitosti rada Udruženja, kao ni izvještaj o realizaciji finansijskog poslovanja.

Međutim, organi skupštine su sve to zanemarili i nastavili da rade, protivno zakonu i statutu Udruženja. Kako tad, tako i sad… Miš šeta li šeta..