Ivan Vuković zapalio fitilj u DPS-u: Slijedi li otvoreni raskol u partiji Mila Đukanovića!

Odluka Ivana Vukovića da u javnom prostoru brani podršku DPS-a budžetu Budve kojim se milion eura dodjeljuje Srpskoj pravoslavnoj crkvi otvorila je pitanje koje se posljednjih dana sve češće čuje u političkim kuloarima: da li je tim potezom započet proces cijepanja DPS-a iznutra?

Dok se Ivan Vuković javno trudi da objasni kako ova odluka „nije zaokret politike“, već navodno uvažavanje volje građana Budve, ono što upada u oči jeste – potpuni muk vrha DPS-a. Nema reakcija, nema podrške, nema demantija. A u politici, tišina često govori više od bilo koje izjave.

Nezvanične informacije do kojih dolazi Borba ukazuju da se upravo oko Vukovićeve uloge i javnih nastupa posljednjih dana dešava ozbiljan lom unutar Demokratska partija socijalista. Dio stranke, posebno onaj tvrđi, ideološki orijentisan ka staroj matrici sukoba sa SPC-om, doživljava Vukovićeve poruke kao opasno skretanje i pokušaj političkog repositioniranja bez saglasnosti partijskih organa.

Podsjetimo, DPS je godinama gradio identitet na oštrom otporu prema SPC-u, najavama nacionalizacije imovine i retorici u kojoj je ta crkva predstavljana kao politički, pa i bezbjednosni problem. Danas, kada isti DPS – makar na lokalnom nivou – daje milion eura za izgradnju hrama, bez ikakvog objašnjenja ili unutrašnje rasprave, jasno je da se ne radi o „uvažavanju duhovnih potreba“, već o političkom preživljavanju.

Vuković je, čini se, preuzeo ulogu glasnog tumača tog zaokreta. Ali pitanje je – u čije ime govori? Ako govori u ime DPS-a, zašto ćuti ostatak rukovodstva? Ako govori u svoje ime, zašto koristi stranačku odluku kao ličnu političku platformu?

Upravo ta dilema proizvodi nervozu unutar stranke. Jer DPS je navikao na strogu hijerarhiju i kontrolu poruka. Samostalni politički istupi, naročito oni koji zadiru u ideološku srž stranke, nijesu dobrodošli. Zato se sve glasnije govori da dio struktura Vukovića vidi kao nekoga ko testira teren za novu poziciju, možda čak i za redefinisanje sopstvene uloge unutar ili izvan DPS-a.

Ako je suditi po reakcijama – ili preciznije, po njihovom izostanku – jasno je da ova epizoda nije završena. Naprotiv, djeluje kao početak unutrašnjeg preispitivanja koje DPS godinama odlaže. A kada se stranke koje su decenijama vladale počnu dodvoravati biračima suprotno sopstvenoj ideologiji, to obično ne znači obnovu – već krizu identiteta.

Da li je Ivan Vuković svjesno ili nesvjesno otvorio tu krizu, pokazaće naredni dani. Ali jedno je sigurno: tišina u DPS-u nije znak jedinstva – već znak dubokog neslaganja koje tek treba da ispliva na površinu.