Ispovijest Veljka Račića iz Podgorice o pritvoru u Hrvatskoj: „Nisam znao hoću li izaći živ“!

Veljko Račić iz Podgorice u razgovoru za „Novosti“ iznio je tvrdnje da je tokom boravka u Hrvatskoj proveo 80 dana u pritvoru u Karlovcu i Zagrebu.

Navodi da je bio lišen redovne terapije, da je boravio u teškim uslovima i da je iz zatvora izašao nakon što su njegovi prijatelji obezbijedili kauciju od 10.000 eura. Opisuje svoje iskustvo kao jedno od najtežih u životu.

Podgoričanin Veljko Račić, član Kluba Crne Gore i Srbije koji se bavi razvojem odnosa dvije države, dok je živ pamtiće golgotu kroz koju je prošao tokom svog boravka u Hrvatskoj, zemlji Evropske unije, gdje su mu bila ugrožena osnovna ljudska prava.

Bez povoda je završio u zatvorima u Karlovcu i Zagrebu, tukao se sa neoustašama u sobi ne bi li sačuvao glavu na ramenima, izdržao sva maltretiranja, poniženja, uvrede, spavao sa miševima i bubašvabama.

I tako osamdeset dana koliko je trajalo ćutanje zvanične Crne Gore (traje i danas) koja je pod euforijom skorog ulaska u Evropsku uniju i savijanja kičme pod ucjenama komšija preko Debelog brijega.

Do slobode je došao zahvaljujući prijateljima koji su sakupili 10.000 eura za kauciju.

Za tih 80 dana samo jednom me posjetila službenica crnogorske ambasade u Zagrebu i ništa nije uradila da bi me izbavila iz kazamata. Obećala je neke knjige da donese, pa čak ni to nije ispunila. U zatvorima su mi ugrožavali zdravlje i htjeli da me ubiju!

Već nekoliko godina svakodnevno koristim terapiju za aritmiju srca. Međutim, ukinuli su mi terapiju i umjesto nje u zamjenu mi davali andol ili aspirin. Tako su me doveli u stanje ludila, jer nisam znao šta da radim, pa sam napravio incident kada sam slomio prste na ruci kako bih skrenuo pažnju i doveli mi doktora.

Sobu sam dijelio sa osam ustaša, tukao sam se sa njima, nisam dao na sebe. Jedino sam tako mogao sačuvati živu glavu – priča za „Novosti“ Račić, kome je donekle poziciju ugrozilo i samo prezime, jer je njegov predak Puniša Račić koji je 1928. kao poslanik Narodne radikalne stranke u Kraljevini SHS ubio tri hrvatska parlamentarca, što mu ni današnja generacija Hrvata nije oprostila.

Ništa nije nagovještavalo traumatični boravak u Zagrebu.

Veljko je sredinom aprila otputovao automobilom u glavni grad Hrvatske, i to prvi put u životu.

Imao je dogovoreni sastanak sa partnerom sa kojim sarađuje dugi niz godina u oblasti nekretnina. Sve se, međutim, promijenilo kada je na društvenim mrežama objavio sliku sa tri podignuta prsta ispred spomenika banu Jelačiću:

U tom trenutku u inboks mi se javljaju brojni Hrvati, pišu mi sve i svašta. Međutim, javio mi se izvjesni Aleksandar koji se predstavio da je novinar istraživač jedne privatne televizije u Zagrebu, pitao me da li bih pristao na intervju na temu odnosa Srba i Hrvata, na sam događaj gdje je moj predak ubio hrvatske poslanike.

Pokušao sam da ga odbijem, ali u tome nisam uspio i prihvatio sam razgovor, ali tek kada obavim jedan posao u Zadru. Zamolio me da mu pokupim neke prijatelje i da sa njima dođem u Zagreb.

Kaže da tek što ih je smjestio u auto, policijska patrola ga zaustavlja na putu, daje im crnogorski pasoš i sva dokumenta. Sa druge strane prilazi im policajac i legitimiše ljude koji su sa njim i koji nemaju lična dokumenta, nakon čega im stavlja lisice na ruke.

Njih odvedoše, a mene ostavljaju u autu u kojem sam čekao dva sata. Kada je došla policija, ponovo su mi kontrolisali dokumenta, gledali, snimali me kamerom i telefonima, dok ja pojma nisam imao o čemu se radi.

Mislio sam da je neka greška. Potom su me odveli u Karlovac i držali me u jednoj prostoriji tu noć, cijeli naredni dan, do prekosutra uveče. Nisu mi ponudili ni čašu vode, a kamoli parče hljeba. Trećeg dana su mi rekli da se spremim da idem kod tužioca!

Na teret su mi stavili krivično djelo remećenje javnog reda i mira. Nisu mi dali da progovorim, već su rekli da ću sve objasniti sudiji za istragu. Pitao me zašto sam došao u „lijepu njihovu“ i kojim povodom u Hrvatskoj može biti jedan Račić.

Nije pomoglo ni što sam rekao da sam mislio da je Hrvatska kao dio EU zemlja u kojoj svaki čovjek može slobodno da se kreće.

Sudija mu je, kaže Račić, odredio pritvor i odveli su ga u „skladište za ljude“ u Karlovcu gdje je boravio mjesec dana. Spavao je na podu na nekom madracu dok su oko njega šetali miševi i bubašvabe.

To sam nekako pregurao, da bi me potom preselili u centralnu pritvorsku jedinicu u Zagrebu, u kojoj sam proveo gotovo dva mjeseca u užasnim uslovima. Tokom moje golgote definitivno sam se uvjerio koliku mržnju Hrvati imaju prema nama i shvatio sam da nikada mi za njih nećemo biti dobri.

Svako zajedništvo sa njima je zato iluzija – kategoričan je Račić.

„Kaj ste došli kod nas“

Kada sam imao problema sa aritmijom srca, odveli su me kod kardiologa koji mi je rekao: „Kaj ste vi, Račiću, došli kod nas? Nisu vaši preci bili blagonakloni i prijateljski nastrojeni prema nama i našoj domovini.

Kako vi onda očekujete pomoć?“ Samo sam mu kratko odgovorio da to što je bilo prije jednog vijeka treba ostaviti istoriji i prošlosti, i da ja lično nemam veze sa tim događajem. Ove moje riječi djelovale su otrežnjujuće na doktora koji mi je vratio terapiju i mene među žive.

Mislio sam da iz Hrvatske živ neću izaći, ali Bog je htio drugačije i zato kažem slava Bogu za sve – priča Veljko Račić.

(Novosti)