Laureat prestižne NIN-ove nagrade za 2024. godinu, gospodin Marinko Arsić Ivkov u intervjuu za Borbu govorio je o ovom velikom priznanju i o svom odnosu prema nagrađenom romanu. On se takođe dotakao i položaja književnosti u savremenom svijetu i njene uloge u našem društvu.
Ivkov je kazao da je neuobičajen naslov romana proistekao iz srži djela i onoga što je on njima želio da poruči čitaocima.
BORBA: Naslov romana “NGLD”, neobično je skraćeno od “Ne daj golubu da leti”. Da li možete našim čitaocima da približite zbog čega ste se odlučili na takav naslov?
Ivkov: Mislim da je naslov proistekao iz samog romana. Golub, kao ptica, smeta u toj situaciji u koji se roman odvija. U tim uslovima, on je prosto višak. E sad, ako se neko bavi golubom, voli golubove, onda je to već nesreća. U to smislu, ta naša ratna zbivanja, još više su potencirana tom smetnjom, tj. tim nepotrebnim prisustvom goluba u ratu. Naslov je proistekao iz situacije u kojoj je vojska napravila jedan dosije kada su Milenka Lazinog zaustavili na prelazu granice.
Kada je prešao ratnu teritoriju i kad im je objasnio da on zapravo traži svog goluba, oni su otvorili jedan dosije i napisali skraćeno NGLD – “Ne daj golubu da leti”. To određenje – zabrane golubui da leti u ratu, pratila je mog junaka kroz čitav roman, a pratila je i goluba koji je nestao. Na neki način, to je, možda, jedan ugao gledanja i na sam rat. Golub i rat se ne slažu. I svi ljudi koji nešto vole, bilo to hobi ili nešto drugo, suština su te poruke. Za ljubav nema mjesta u ratu – to je poenta naslova romana.
On je istakao da je vrlo prijatno iznenađen kakav je odaziv roman našao u regionalnoj javnosti.
BORBA: Sa ovim romanom, koji inače je i nagrađen čuvenom NIN-ovom nagradam, Podgodičani su mogli da se upoznaju na ovogodišnjom Sajmu knjiga. Kakav je Vaš odnos sa publikom, i ovdašnjom i uopšte?
Ivkov: To je nešto što me je mnogo iznandilo. Ja često gostujem u Crnoj Gori, bio sam u Kotoru, Herceg Novom, Tivtu, Nikšiću, Bijelom Polju i Podgorici. Primetio sam da je publika zaista prihvatila ovaj roman isto tako dobro, kao i recimo, publika u Bosni ili Srbiji, a na kraju krajeva i u mojoj Vojvodinji i samoj Bačkoj. Svima se dopao i svi su ga razumeli. Posebna mi je satisfakcija što su čitaoci, a ne samo kritičari, zaista prihvatili roman.
Piscu mnogo znači kad čitaoci knjigu pročitaju sa uživanjem. Naročito što je ovo ratna tematika koja je nama sad već malo i dosadila. Svi koji su učestvovali u tim glupim, nepotrebnim ratovima, kao i publika s tog područja, prihvatili su roman. Moj odnos prema ratu drugačiji je nego u drugim ratnim romanama i možda je to bio razlog što je dobio nagradu žirija. Ja sam rat prikazao kao produkt ljudske gluposti.
Svi koji ratiju su u pravu, ali ako pogledate malo detaljnije, da se primetiti da tu caruje glupost. Ja sam to na neki način podvukao i suprotstavio ističići neke neobičnim ljudske potrebe i navike poput navike mojeg junaka. On voli golubove, bavi se golubarstvom. Njemu je svrha života ta ljubav prema golubovima, ljubav prema svim ljudima – i sada upasti u taj rat, to je onda stvarno besmislica.
Kako je Ivkov naveo, duhovitost koja prkosi teškoj ratnoj fabuli zbližila je čitaoce s romanom i samo djelo sa čitaocima. Humor je, takođe, poentirao o ratu kao plodu ljudske gluposti.
BORBA: Vašu poetiku, pored ostalog, odlikuje i za čitaoca vrlo prijemčiv humor. Da li to roman čini humornim, humorističkim?
Pa ja sam nastojao da održim humor pošto je tema prilično teška. Mislim da je humor u književnosti prijemčiv za čitaoca. Humoristički romani pomalo su bačeni u zapećak. S druge strane, ako gledate svetsku književnost, većina tih velikih romana ima jaku dozu humora. Mislim da satira stvara vezu između čitalca i pisca. Smatram da je ironija u mom romanu jedan od razloga zašto je ovako dobro prihvaćen.
To što su ljudi ovako prihvatili delo ratne tematike koje se tim teškim temama suprotstavlja humorom, svedoči o tome da im se rat, kao i meni, slegao i da sada vide njegovu suštinu. I onda shvatite, u stvari, koliko su sukobi nepotrebni i kolika je istina da su proizvod ljudske gluposti. Sve može da se reši na lep način kao što moj junak i napominjaje. On prosto ne vidi da je potrebno ratovati za nešto što je besmisleno.
On je poentirao da pisac ne može stvarati van svog vremena i prostora.
BORBA: Pomenuli ste da se pisac ne može izmjestiti iz svog vremena i prostora. Na koji način Vi, u vremenu u kojem živimo, a koje je izrazito turbulentno, opstajete kao stvaralac?
Ivkov: Eto, ja sam sam ovim romanom pokušao da opstanem. A inače, pisac ne može da pobegne. Ne možete pisati o nećemu što je van vašeg vremena i van vašeg prostora. Čak i naučna fantastika, ukoliko je naravno dobar roman, korespondira sa svojim vremenom i prostorom. Mislim da nema dobrog romana koji ne pripada vremenu, prostoru, u kojom pisac živi.
Takođe, smatram da je dobar istorijski roman, bez obzira na to o kojem vremenu piše, mora korespondirati sa periodom u kojem pisac živi. Samo reprodukovati istorijske događaje, poput biografije nekih poznanih ličnosti, nije dovoljо. Istorija je tu ispred književnosti. Stoga, pisac mora da to doba poveže sa savremenošću i svojim pogledima na svet.
Ivkov je naglasio da književnost prevashodno ostvaruje uticaj na ličnom nivou onoga ko pročita, ali da tako može postepeno oblikovati i javni diskurs.
BORBA: Kako gledate na ulogu književnosti ili uopšte umјetnosti u burnim, nesigurnim vremenima kojima su ovi prostori kroz istoriju obilovali?
Ivkov: Književnost malo šta može da promeni u politici, društvu ili uopšte u istorijskim tokovima. Međutim, kad čitalac uzme knjigu, on i pisac su sami i tada delo pokazuje svoju veličinu. Na ličnom nivou, poetičko delo može značajno da utiče na čitaoca i promeni mu odnos prema stvarnosti. Tada mu zvanična politika i istorija izgledaju potpuno drugačije. Nažalost, malo ljudi čita.
Ali, kad bi svi, pretpostavimo, čitali knjige, mislim da bi pogled na svet bio potpuno drugačiji. Ne bi bilo ni ratova, ni mnogo čega… A ovako, knjiga je književnost daju neko zadovoljstvo pojedincu, i opet i ta mala grupa čitalaca ipak predstavlja nešto i može ponekad da utiče na javno mnjenje.
Slavodobitnik čuvenog priznanja rekao je da se nada da će pisana riječ prebroditi sve izazove koji joj stoje na putu.
BORBA: Kako gledate na pisanu riječ u budućnosti? Da li umjetnost može da nadvlada sve prepreke koje joj danas stoje na putu?
Ivkov: Ranije se čitalo više, to je sigurno. Knjiga, i uopšte pisana reč sada se susrela sa jednom izrazito moćnom tehnologijom. To je internet, mobilni telefoni, i na neki način književnost je gurnuta u stranu. Ali, ja ipak smatram da će čovečanstvo pomalo zasititi sve to. Tehnologije toliko brzo napreduje da će ljudi ipak odvojiti neko vreme za knjigu. Ja sam tu, ne mogu reći optimista, ali nadam se da će pisana reč opstati. Ona ipak daje prostor da svaki čovek nađe u knjizi ono što mu nedostaje. I smatram da će u dobroj knjizi svako naći ono što mu u tom trenutku treba.
Vasilisa Ilinčić
