In memoriam: Janko Brajković

Piše: Emilo Labudović

JANKO

Steknu ljudi za života mnogo toga, materijalnog i duhovnog bogastva, nepomućene i nepodijeljene slave, steknu pravo na velelepne spomenike, na stranice udžbenika i istorijskih čitanki, ali privilegija je samo rijetkih da steknu ime kojem nije potrebno prezime.

„Umro je Janko“! Ni kraće vijesti ni većeg izguba, vijesti kojoj nije trebalo dodatnog pojašnjenja i detalja, jer Janko je bio jedan. Samo pominjanje njegovog imena davalo je sve neophodne koordinate da se prepozna čovjek, stvaralac i pregalac, dobrotvor i književna mecena, zaštitni znak jednog ogromnog dijela književnog i novinarskog stvaralaštva Crne Gore.

Trebalo bi i vremena i prostora za hroniku Jankovih ostvarenja. Ne samo za ozbiljne književne uzlete i ne samo za tekstove u „Univerzitetskoj riječi“ u kojima je, zajedno sa Momirom Bulatovićem, unio snažan prodor i svježinu u zaparloženo i unificirano crnogorsko novinarstvo. Još više bi trebalo truda da se osvijetli njegov doprinos literaturi, ne samo ovih prostora, kojoj je širom otvorio vrata „Unireksa“, stvarajući moćni izdavački gigant čija su izdanja ne samo bila prisutna na brojnim sajmovima knjiga već i nagrađivana najvećim priznanjima.

Još duža bi bila kolona stvaralaca, kako onih koji su već stekli ime tako i onih koji su tek pravili prve iskorake u svijet literature, kojima je Janko izašao u susret i, ne vodeći pretjerano računa o računici, štampao njihove knjige. Znao sam ponešto o mecenama kroz istoriju svjetske literature, ali tek sa Jankom sam spoznao pravu i životnu suštinu te nesebične ljubavi prema knjizi, njenim stvaraocima i njenim čitaocima. Jankov skoro roditeljski odnos prema književnoj porodici naročito je došao do izražaja onda kada je bilo najteže, kad su zvanične književne i kulturne institucije zatvorile vrata svim stvaraocima koji nijesu glorifikovali crnogorski novodržavni i velikodržavni projekat i koji, slijedeći trag predaka i istorije, nijesu krili svoj srpski ljudski i stvaralački status. Janko i njegov „Unireks“ su bili neka vrsta izbjegličkog logora i utočišta za srpsku literaturu i njene protagoniste, prognane sa zvanične književne i kulturne scene Crne Gore.

I sam prognan i proganjan, Janko je izdržao sve i ostao svoj, što je samo značilo stameni oslonac srpskom stvaralaštvu. Pokušavali su da ga kupe, ali Jankovoj ljudskosti i istrajnosti jednostavno nije bilo cijene. A njegovu ljudsku i stvaralačku snagu i posebnost, pjesničko umijeće, cijenili su iskreni poštovaoci i poznavaoci literature, pa je Janko za života stekao brojne nagrade i priznanja.Jedino što nije stigao, a čemu je težio do poslednjeg daha bilo je obilježavanje pola vijeka trajanja „Unireksa“. Taj dug prema Janku i prema toj kući sada ide na dušu srpske književne zajednice, ne samo ovdašnje.

Janko je bio jedan od rijetkih intelektualaca ovoga doba koji je umio da sluša. Jednako pažljiv i predusretljiv prema svakom sagovorniku, znao je mjeru riječi, kad joj je i gdje joj je mjesto, i niko nikad iza njegovog stola i iz njegove kancelarije nije izašao obeshrabren i povrijeđen. A njegovi pravi i iskreni prijatelji bili su privilegovani njegovom dobrotom i iskrenošću, spremnošću da pomogne, da razumije i posavjetuje. Imati Janka za prijatelja značilo je imati sigurnu ljudsku adresu i vrata širom otvotena i u dobru i u nevolji. Potpisnik ovih redova imao je čast da sa poridicom Brajković bude vezan neraskidivom kumovskom vezom kojoj je Janko, pažnjom i iskrenim uvažavanjem, davao poseban doživljaj prisnosti.

Ode Janko, a nije. Nije i ne može sve dok žive oni koji su ga znali, sve dok traju i pišu oni kojima je poturao rame, sve dok bude one planine knjiga koje nose pečat „Unireksa“! Jednu od svoji zbirki briljantne poezije Janko je naslovio „Poslije svega“. A poslije njega ostaju veliki žal i praznina, neizmjeran dug prema svemu čime je zadužio srpsku literaturu i njene brojne stvaraoce. Meni, kumu i prijatelju, preostaje velika tuga i zebnja kako uskoro svakog jutra proći pored prostorija „Unireksa“ a bez njegovog srdačnog osmijeha dobrodošlice i neizbježnog pitanja „može li se, kume“?

Janko, brate, kume, prijatelju, moći će se i moraće se, tome si me ti učio. Lakše je bilo sa tobom, ali moraće se i sa bremenom uspomena koje nam ostavljaš. Vječna ti slava i neizmjerna hvala za sve ljudsko čime si nas zadužio. A tvoja nežna pjesnička duša znaće da razumije nedoraslost ovoga slova tvome djelu i tvome imenu.