Ima se, može se: Torbe od po 15.000 eura potencijalna poruka sudijama koji žive od plate

Ako je sudnica mjesto gdje se odmjeravaju argumenti, onda se u slučaju Ane Đukanović očigledno paralelno vodi još jedno ročište – ono u kojem se ispituje izdržljivost Hermès kože na institucionalnu ozbiljnost.

Jer dok se drugi bore sa paragrafa i dokazima, ovđe se očigledno vodi tihi duel između zakona i luksuza. I zasad, luksuz ne pokazuje namjeru da ustupi mjesto.

Svjetloplava Birkin torba ulazi prva – kao da testira akustiku prostora: da vidi da li se u sudnici čuje više eho pravde ili eho cijene od petnaest hiljada eura. Odgovor, za sada, ostaje diplomatski.

Crvena Kelly potom preuzima scenu, sa zlatnim detaljima koji ne traže pažnju – oni je jednostavno uzmu. To nije torba koja prati osobu. To je torba koja sugeriše da je osoba u njenoj pratnji. Kao mali, kožni kabinet samopouzdanja.

A cvjetni Hermès? To je već filozofska poruka. Kao da brend u jednom trenutku kaže: “Ako već ulazite u sudnicu, hajde da unesemo i malo botanike u pravni realizam.” Jer ništa ne govori “pravna država” kao luksuzni cvjetni print koji može da pokrije prosječnu godišnju platu u regionu.

I tu dolazimo do ključnog pitanja: da li su to torbe ili argumenti? Jer u ovom slučaju djeluje da statusni simboli imaju sopstvenu procesnu ulogu – bez potrebe da budu saslušani, oni već nešto dokazuju.

Zanimljivo je i to što Hermès, za razliku od većine učesnika u sudskom postupku, nikada ne gubi na vrijednosti u javnom prostoru. Štaviše, svaki ulazak u zgradu suda djeluje kao nenajavljena revizija tržišta luksuza.

A svaka torba na ovim fotografijama pojedinačno vrijedi po 15.000 eura.

U javnoj percepciji, dolazak na sudska ročišta sa izrazito skupim luksuznim torbama lako se čita kao svojevrstan tihi performans moći. Dok su sudije, makar simbolički, vezane za institucionalnu ulogu i fiksnu platu, stranke u postupku u javni prostor unose i druge vrste “argumenata” – one koji se ne pišu u spisima, nego se nose na ruci.

U tom kontrastu, luksuzni modni dodaci prestaju biti samo lični stil i postaju poruka: da se status, uticaj i finansijska snaga ne zaustavljaju na vratima sudnice, već ulaze zajedno sa osobom.

Naravno, to ne znači da torba mijenja tok postupka, ali u društvenom čitanju takvih scena ona često postaje više od modnog detalja – postaje simbol razlike između institucionalne skromnosti i privatnog obilja koje se, makar vizuelno, ne trudi da ostane neprimijećeno.