Piše: Akademik Dejan Medaković
U maju 1977 godine, akademik Dejan Medaković (1922-2008) obilazio je srpske manastire predvodeći studijsku grupu sa Univerziteta u Gracu. Obišli su i manstire u Crnoj Gori, i na osnovu razgovora sa igumanima, zaključio je da je malo vjernika, da ih je nešto više u Boki, a u unutrašnjosti su prava retkost.
Citiraću dio koji se odnosi na posjetu Morači:
„U Morači nas dočekuje otac Maksimilijan, živi sam u konaku, ali je stigao da se u toj pustinji ugoji. Deluje kao prečanski popa iz Banata i čudno odudara u onom herojskom pejzažu.
Morača je nekada bila skrivena i nepristupačna. Valjda zbog dugih godina u kojima je čuvala svoju netaktnuost, sada je kažnjena magistralom, koja prolazi tik uz manastir.Zbog toga je na udaru posjetilaca, ali uglavnom iz inostranstva i Srbije, iz Crne Gore malo ko dolazi.
Otac Maksimilijan se brani, ponekad je i neljubazan, ali turisti su nezaustavljivi. S ogorčenjem priča o crnogorskoj neduhovnosti, divljoj prirodi, bezverju i bezbožništvu.
To nije uobičajena kaluđerska tugovanka. Sve je istina i još gore je od onoga što kazuje ovaj kaluđer zalutao u crnogorska brda.
Crnogorski narod je dehristijanizovan. Vekovi stradanja i neljudskog življenja učinili su ono najgore, stvoren je čovek s dvostrukim moralom. Oni su opterećeni lažju, u mreži satkanoj od toliko suprotnosti. To je sredina obuzeta moralnim propadanjem.
S tugom mislim na Njegoša, na svoga pretka Milorada, na pradedu Danila, koji su tako verno služili jednoj našoj zabludi; poverovali su u crnogorski mit. Nisu bili kadri da razlikuju istinu i laž, pisali su s tako mnogo iskrenog žara, duboko uvereni da otkrivaju nekakvu srpsku Spartu.
I Njegoš je povećavao tu zabludu. Gorostas je bio tragičan, a moji preci opsednuti njegovom vličinom, proširili su divljenje i na njegove saplamenike. Bila je to još jedna zabluda srpske romantike.
Sat kasnije prolazimo kroz vreli Titograd. Bože, šta li bi rekao Njegoš, pitam se, na činjenicu da glavni grad srpske Sparte nosi ime po čovjeku koji je uništavao sve što je srpsko.“
(iz dnevničke knjige „Dani, sjećanja“)
Ironično do bola, jedan te isti soj u nekoj tamo generaciji doperjao u ova brda među naše pretke i samim tim postao slavan, kao neko različit, kao neko svoj, a stran, jer da nije bio takav ne bi ni odudarao od onih među koje je došao. Danas potomak tog čovjeka kritikuje potomke naroda među koje je slavu stekao njegov predak, a preko potomaka kritikuje predake, negira njihovu vrijednost, njihov heroizam, moral, čvrstinu, sve ono što je Crnu Goru činilo srpskom Spartom. A ne pomišlja da je crv propadanja, pelcer propasti, klica moralne bolesti i društvenog posrnuća stigla upravo s izvanjcima, Srbima Dalmošima, zaraženim unijatstvom, sopstvenom raslabljenošću, onima koji su nam donijeli sumnju, dvojne identitete, zavist i intrige.
Na sreću Crna Gora je feniks, ona se obnavlja srpskim pravoslavnim etosom silom Duha Svetoga i dokaz je vrijeme u kojem živimo, naša omladina koja izrasta snagom mladice iz prastarog korijena, naše crkve gdje se česticom iste svetinje pričešćuju na hiljade dječaka i djevojčica.
A redakciju i administratore portala molim da ne objavljuju ovakve tekstove jer su duboko subverzivnog karaktera
Titu pod hitno moramo mać spomenik u pg to djeca znaju da mu je misija bila srpstvo da uništi a ustaštvo da prikrije.
A tebi medakoviću jbm sve živo za konstataciju da smo nevjernici