(I DIO) Isječci iz Bijele Knjige: Kako su svi zaboravili referendum 1992. godine kada je skoro 65% Crnogoraca htjelo da ostane u zajedničkoj državi sa Srbijom?

Istoričar Jovan Markuš na svom Fejsbuk profilu objavio je seriju objava a koje se tiču referenduma 2006. godine, a koje će Borba prenositi u narednim danima.

U jednoj od objava Markuš je podsjetio na referendum o državno pravnom statusu Crne Gore koji je održan 1. marta 1992. godine.

„Pitanje je glasilo: “Da li ste za to da Crna Gora, kao suverena Republika, nastavi da živi u zajedničkoj državi – Jugoslaviji, potupno ravnopravno sa drugim republikama koje to budu željele”? Glasalo je 66,04 % upisanih birača. Odgovor “DA” zaokružilo je njih 95,94 %. Najbolji odziv na referendumu 1992. godine bio je u Andrijevici, gdje je gaasalo 97,75% građana. Zatim u Plužinama – 89,74; Mojkovcu – 89,62; Šavniku 88,50; Žabljaku – 84,94; Nikšiću 83,62; Kolašinu – 80,9 i Danilovgradu – 80,08%. U Pljevljima je na referendum izišlo 77,33% građana. U Herceg Novom 74,46. Slijedi Budva sa 73,37; Kotor 71,81; Ivangrad – 68,84; Tivat 66,62; Cetinje 66,26; Titograd 66,1; Bijelo Polje 61,70%. Najmanji odziv bio je u Rožajama, gdje je izišlo 10,85 % građana. U Ulcinju je odziv bio 17,54 %. Plavljani su takođe gotovo bojkotovali referendum (27,63 %), a ni u Baru procenat izišlih nije premašio polovinu od ukupnog broja birača (48,18 %)“, citira novinarski članak u svojoj Fejsbuk objavi Jovan Markuš.

Ostatak objave istoričara Jovana Markuša prenosimo integralno.

Referendum, kao jedan od oblika neposredne demokratije na kome građani odlučuju o pitanjima značajnim za ustrojstvo države, bio je predviđen svim ustavima SFRJ, počev od onog iz 1946. do Ustava 1974. godine. Rješenja su bila različita, ali ustavne odredbe nikada nijesu bile razrađene posebnim zakonom o referendumu, čak ni kada je njegovo donošenje bilo izričito predviđeno, kao po ustavnom zakonu od 1953. i Ustavu od 1963. godine. Samim tim, u SFRJ nije održan referendum na saveznom nivou. Referendumi su organizovani jedino u opštinama i mjesnim zajednicama. Na njima su građani donosili odluke o pitanjima lokalnog značaja, kao što su samodoprinosi ili izgradnja pojedinih objekata. Istina, bilo je širihjavnih rasprava, povodom značajnih zakona i odluka, koje sutrajale mjesecima. To je bio najdemokratskiji vid izjašnjavanja građana.

Nakon raspada SFRJ i međunarodnog priznanja Slovenije i Hrvatske, kao nezavisnih i samostalnih država, otvoreno je i državno pitanje Crne Gore. Tako je Skupština Republike Crne Gore na zasijedanju od 12. do 15. februara 1991. godine zaključila da treba da se obezbijedi postupak i procedura u kojoj će građani Crne Gore odlučiti u kakvoj zajednici žele da žive. Računalo se da je ponuđeni model zajedničke države tada prihvatljiv i za Makedoniju i BiH, pa je januara 1992. godine parlament usvojio Nacrt odluke o raspisivanju referenduma, radi izjašnjavanja građana o tome da li žele da nastave da žive u zajedničkoj državi ravnopravnih republika. Nacrt je bio na javnoj raspravi 30 dana.

U parlamentu je tada usvojen i prvi zakon o referendumu kojim su pravo izjašnjavanja, saglasno Ustavu Crne Gore, dobili svi građani sa navršenih 18 godina. Ovaj zakon, kao i formulisanje referendumskog pitanja, nije prošao bez brojnih dilema i žučnih rasprava.

Tadašnji predsjednik Predsjedništva Momir Bulatović povodom referenduma 1992. godine u knjizi ‘Pravila ćutanjaJ napisao je, između ostalog, sljedeće:

“Prvo je trebalo riješiti pitanje državnog okvira. Budući da je SFRJ pucala po svim republičkim šavovima, otvaralo se pitanje državnog statusa Crne Gore. Zaključili smo da odluku o tome ne može donijeti niko drugi osim građana ove republike i to neposrednim izjašnjavanjem. Referendum je trebalo organizovati imajući u vidu ne samo unutrašnje, već i spoljnje okolnosti. Posebno se to odnosilo na najavljeni referendum u Bosni i Hercegovini. Svako politički obaviješten mogao je očekivati da će nakon “građanskog” referenduma u ovoj višenacionalnoj zajednici izbiti sukobi, uključujući i građanski rat. Stoga, procijenili smo, naš referendum ne smije biti poslije ovog, jer bi zbivanja koja on proizvede, bacila svjetlo na tumačenje izjašnjavanja građana Crne Gore. U svakoj varijanti, oni bi mogli biti osporavani pozivom na “efekat ogledala”. Posebno kada se ima na umu da je tada u Crnoj Gori živjelo osamnaest posto Muslimana i oko šest posto Albanaca, što je predstavljalo značajnu i veoma osjetljivu manjinu.

Pošten i fer referendum zahtijevao bi mnogo više vremena i smirenijih opštih prilika nego što smo imali na raspolaganju. Ali odluka je bila jednostavna. Čak i sa svim nesavršenostima, nije bilo boljeg načina da se donese odluka takvog značaja. Sredinom januara te godine, Glavni odbor vladajuće Demokratske partije socijalista objavio je svoje opredjeljenje da se pitanje državno-pravnog statusa Crne Gore riješi referendumom. Budući da je ova partija imalanatpolovičnuvećinuuSkupštini, ovim je odluka faktički donesena. Ostala je rasprava o modalitetima, vremenu i uslovima (uključujući i samo referendumsko pitanje), koja je vođena na dugim parlamentarnim zasijedanjima, uz direktan televizijski prenos.

Skupštinska manjina je bila oštro suprotstavljena ovom predlogu, ali sa dijametralno udaljenih pozicija. Strane naglašeno srpskog političkog bloka, na čelu sa Narodnom strankom i njenim liderom Novakom Kilibardom, bile su protiv referenduma. Bile su veoma glasne u nabrajanju svih istorijskih razloga koji obavezuju na državno jedinstvo Crne Gore i Srbije. Pozivale su stoga vladajući DPS, koji je isticao svoje jugoslovensko opredjeljenje, odnosno opredjeljenje za opstanak u zajedničkoj državi sa Srbijom, da se odluka donese uSkupštini. Za promjene tadašnjegUstava, uz njihove glasove, postojalaje neophodna dvotrećinska većina. Kako taj predlog nije bio prihvaćen, kod njih se rodila dilema da se iza predloženog načina izjašnjavanja, krije tajni plan ostvarenja državne samostalnosti Crne Gore “na mala vrata”. Namirisali su “izdaju” i najglasnije, ne skrivajući likovanje i bijes, raskrinkali njene nosioce. Razumije se da sam upravo ja> kao prvi čovjek partije i države, bio glavni “skriveni separatista”, na koga su oni “odavno i opravdano sumnjali, posebno poslije Haga”. Dok su to saopštavali, unoseći mi se u lice sa skupštinske govornice, više su nalikovali policijskim istražiteljima, nego li narodnim poslanicima.

Drugi blok je bio, takođe, protiv toga da građani glasaju. Ali, oni kao (“stopostotni”) Crnogorci tražili su da se odmah proglasi “nezavisnost”, a da se, tek kasnije, razmišlja o vezama sa drugim novostvorenim državama iz okruženja. Ne samo sa Srbijom. Ili, kada bi bili posebno iskreni, upravo ne samo sa Srbijom sa njima su se potpuno slagale političke partije koje su okupljale isključivo Muslimane i Albance.

Sumnjičenje prvih bilo bi ojačano ponudama drugih da im se prikl oni poslanička većina i odluči na način kako oni predlažu. To je stvaralo takvu političku galamu da je trebalo mnogo strpljenja da se strasti smire, povede racionalna rasprava i ustanovi gdje je> stvarno, većinsko raspoloženje. Pored svega, rok za održavanje referenduma je> realno, bio veoma kratak, na šta su ukazivali i “objektivni” strani posmatrači. To je dodatno dolivalo ulje na vatru rasprava. Protivnici neposrednog izjašnjavanja građana, sa obje strane, ovim su dobili ključni argument, a to je da međunarodna zajednica svakako neće priznati rezultate, pa je u pitanju “zaludan posao”.

Politička javnost i državno rukovodstvo Srbije pažljivo su pratili našu javnu raspravu. Ubrzo su se priklonili argumentima crnogorskih – prosrpskih stranaka o nepotrebnosti referenduma, što je uključivalo i sumnju u iskrenost namjera predlagača. Kruna tog stava došla je do izražaja u jednom telefonskom razgovoru sa Slobodanom Miloševićem. Na početkuje tražio da odustanemo od referenduma, a kad sam mu rekao da ne može od mene da traži nemoguće, direktno me je pitao da li mi to imamo neki tajni plan. Bio je spreman, rekao je> i na takvu mogućnost, ali je tražio da (makar zbog korektnosti naših odnosa) od mene sazna punu istinu.

“Puna istina”, odgovorio sam, za koju sam vjerovao da nije podložna (barem njegovoj) sumnji, glasi: “Da> iskreno želimo da se narod izjasni za ostanak u Jugoslaviji! Ne, nemamo nikakvih tajnih namjera! Kada bismo imali takve ciljeve, ne bismo ih sakrivali. Sva naša politička uvjerenja i sve za šta se javno zalažemo ide u prilog Jugoslavije. Ali upravo zbog toga, želimo da odluku donesu sami građani, kako bi ona bila manje osporavana i što lakše prihvaćena od manjine koja, prilično ostrašćeno, traži da se odluči sasvim suprotno. Volja većine građana Crne Gore, bolje od bilo kojeg rukovodstva, ili kombinacije političkih partija, predstavlja temelj očuvanja naše zajedničke države. Konačno, jednom ustanovljena narodna volja, za razliku od stava bilo koje vladajuće garniture, nije podložna čestim promjenama.”

Na kraju, da bismo razbili sve te neracionalne sumnje, obavijestio sam ga da ćemo, tokom kampanje za referendum, jasno vezati svoju političku sudbinu za ostanak u zajedničkoj državi. Zaista, naš stav je bio nedvosmisleno jasan. Milo TJukanović, Svetozar Marović i ostali iz DPS-a, mnogo puta su javno izrekli da ne znaju da prave “nezavisnu” državu Crnu Goru i da će, ukoliko tako narod bude odlučio, to značiti naše povlačenje sa vlasti u Crnoj Gori i prepuštanje državnog kormila onima koji se zalažu za njenu punu državnu samostalnost.

Ovim je potezom postignuta dvostruka korist. Otklonjena su sumnjičenja koju su bila neosnovana ali uticajna i brojna. Drugo, donekle su umireni “procrnogorski” kritičari referenduma, jer su procijenili da je naš stav politički korektan, a uz to, on im je davao šansu da odmah dođu na vlast. Ukoliko bi narod na ponuđeni ostanak u zajedničkoj državi rekao Ne.

Tako je široko prihvaćeno da će referenduma, ipak, biti. Slijedila je rasprava, o čemu će se na njemu odlučivati. Odnosno, kakva će biti ta državna zajednica koja se nudi na izjašnjavanje.

Model organizacije buduće federacije iznio sam na sjednici Skupštine Crne Gore (18. januara 1992.). Naš osnovni cilj je bio da u zajedničkoj državi obezbijedimo ostvarenje ustavnog principa ravnopravnosti republika. Ravnopravnost svih građana Jugoslavije ostvarivalaseprincipom“jedančovjek>jedanglas”,kojisepodrazumijevausvimdemokratskim društvima, ali zbog drugog cilja> bilo je neophodno unijeti zaštitne korekcije. Moji uslovi ravnopravnosti za Crnu Goru bili su izuzetno “oštri” Tražio sam jednodomni savezni parlament; Vladu sastavljenu na paritetnom principu, jedinstvenu vojsku sa zajedničkom komandom i, konačno, predvidio sam rotirajuću funkciju predsjednika savezne države, koju bi naizmjenično obavljali predsjednici republika članica. Da bih dodatno zaoštrio ionako teške uslove nazvao sam ih “okvirom ispod kojeg se ne može” Naravno, kao političar, znao sam da tako ne može da bude, niti će na kraju biti. Ali u pregovorima koji su slijedili, želio sam da ojačam svoju poziciju. Popuštajući na pitanjima do kojih ni meni samome nije bilo posebno stalo, imao bih više argumenata da se izborim za ona koja sam držao zaista važnim.

Na reakciju iz Srbije nije trebalo dugo čekati. Uskoro (5. februara) u Podgoricu je doputovala delegacija na najvišem nivou: Slobodan Milošević, predsjednik Republike; Borislav Jović, član Predsjedništva SFRJ; Radoman Božović, predsjednik Vlade i Aleksandar Bakočević, predsjednik Narodne skupštine. Sa naše strane, kolege po funkcijama: Branko Kostić, Milo Đukanović i Risto Vukčević. To je bio prvi sastanak na ovu temu, a bilo ihje nekoliko. Održavani su sve dok nije postignuta potpuna saglasnost o tekstu budućeg Ustava SR Jugoslavije.

Stoga je Ustav SRJ (usvojen i proglašen 27. aprila 1992.) bio politička slika stanja države. CrnaGorajeimaladržavni interes danastavizajedništvosaSrbijom.Uostalom, (da se ne spominju samo istorijski i nacionalni razlozi) uvijek prostorno manji i ekonomski slabiji sistem treba dateži da bude sastavni dio većeg i bogatijeg. Pod uslovom, naravno, da u njemu zadrži svoje posebnosti i ne utopi se u njemu.

Kada se uzmu u obzir sva ograničenja koja je trebalo savladati i sve interese koji su morali biti zadovoljeni, mislim da smo uradili dobar i pošten posao.

Osnovna usagaašena rješenja iz Ustava SRJ bila su objavljena i mi smo ih politički afirmisali u susretreferendumu. Tako su građani Crne Gore bili u prilici da> prije nego se odluče o nastavkuzajedničke države, znaju na kakvim će se pravilima ona izgrađivati.

Referendum o državno-pravnom statusu Crne Gore, održan je 1. marta 1992. godine. Pitanje je glasilo: “Da li ste za to da Crna Gora, kao suverena Republika, nastavi da živi u zajedničkoj državi – Jugoslaviji, potupno ravnopravno sa drugim republikama koje to budu željele”? Glasalo je 66,04 % upisanih birača. Odgovor “DA” zaokružilo je njih 95,94 %.

Izjašnjavanje građana bilo je istog dana i u Bosni i Hercegovini. Tamo je referendum bio uvertira u građanski rat. U Crnoj Gori je on učvrstio mir i unutrašnju stabilnost. Zato je on bio pobjeda za sve, uključujući i one koji se sa donijetom odlukom nisu slagali”.

Prema zvaničnim izvještajima na glasanje je izišlo 278.382 građanina, odnosno 66,04 odsto ukupnog biračkog tijela Crne Gore, koje je iznosilo 421.548 lica s pravom izjašnjavanja. Za zajednicu, odnosno potvrdno, izjasnilo se 267.076 ili 95,94 %. Protiv je bilo 3,22 %, ili 8,957 gaasova. Zabilježeno je 0,85 % nevažećih listića.

Najbolji odziv na referendumu 1992. godine bio je u Andrijevici, gdje je gaasalo 97,75% građana. Zatim u Plužinama – 89,74; Mojkovcu – 89,62; Šavniku 88,50; Žabljaku – 84,94; Nikšiću 83,62; Kolašinu – 80,9 i Danilovgradu – 80,08%.

U Pljevljima je na referendum izišlo 77,33% građana. U Herceg Novom 74,46. Slijedi Budva sa 73,37; Kotor 71,81; Ivangrad – 68,84; Tivat 66,62; Cetinje 66,26; Titograd 66,1; Bijelo Polje 61,70%.

Najmanji odziv bio je u Rožajama, gdje je izišlo 10,85 % građana. U Ulcinjuje odziv bio 17,54 %. Plavljani su takođe gotovo bojkotovali referendum (27,63 %), a ni u Baru procenat izišlih nije premašio polovinu od ukupnog broja birača (48,18 %).

Poslije deset godina, Beogradskim sporazumom 2002. godine, umjestozajednice Srbije i Crne Goreu okviru Savezne Republike Jugoslavije, konstituiše se novi oblik zajednice pod nazivom Državnazajednica Srbijai Crna Gora. Na osnovi principa i procedurautvrđenih Beogradskim sporazumom, uslijedilo je potpisivanje Ustavne povelje koja je stupila na snagu 4. februara 2003. godine, a kojom su odnosi izmeđudržava članica precizirani, pa i pitanje budućegreferenduma poslijetri godine.

Povodom inicijative partija na vlasti da se raspiše treći referendum o državno- pravnom statusu u istoriji Crne Gore Branislav Matić, politički analitičar, zaključuje sljedeće:

„Više od pola decenije crnogorski režim intenzivno sprovodi program mrcvarenja zajedničke države i nadmenog provociranja Srbije. Sve to bilo je začinjeno, gledali smo, neverovatnom prevrtljivošću u Crnoj Gori, konfuzijom identiteta nalik šizofreniji, intelektualnom prostitucijom,ekstremnom amoralnošću i provincijalnom prepotencijom. Razume se, osnovni cilj tog programa bio je da se Srbija zgadi i nad Crnom Gorom i nad ma kakvom idejom zajednice, te da sama umesto podgoričke Kupole obavi posao rasturanja, čak i da bude optužena da snosi istorijsku i materijalnu odgovornost za to.

Pa ipak, iako je taj plan sprovođen dugo i uporno, uz mnogo uloženog novca i aktivno učešće prepoznatljive sponzorske mreže u Beogradu, Srbija je ostala uzorno staložena i nije se upecala da raspiše referendum 2006. godine.