Hrvatski istoričar osudio “Oluju”: Srbofobija se ne maže na hljeb i ne sipa u traktor!

piše: Goran Šarić, hrvatski teolog i istoričar

Šta je točno povod za slavlje „Oluje“? Protjerivanje 200.000 ljudi sa njihovih ognjišta? Spaljavanje tisuća kuća, pustošenje sela? I to sa prostora iz kojih se Hrvatska uvijek demografski oporavljala i punila, a koji je danas kad je iseljavanje veće nego ikad, potpuno pust.

I ako se već slavi odlazak 200.000 Srba, zašto se ne uveže i proslava odlaska 400.000 Hrvata u posljednje 4 godine? I njih je otjerala slična politika.

Ako se već proslavlja što su srpska sela u Krajini opustjela, zašto se ne slave prazna hrvatska sela po Slavoniji?

Ako se slavi otimanje srpskih kuća, zašto se ne slave i sve one kuće koje su Hrvatima oduzele banke?

Očigledno je da hrvatske takozvane političke elite, koje se svake godine naslikavaju poput starleta na Kininskoj tvrđavi ne mogu narodu ponuditi ništa više od srbofobije, ni danas, dvadeset četiri godine otkako Srba više nema.

A kad vidim kako narod zdušno pozdravlja 30 godina stare avione F-16 onda shvaćam da bolje političare nisu ni zaslužili.

U državi kojoj se sve raspada, oni kupuju avione koji će dok uđu u redovnu vojnu upotrebu biti stari više od 35 godina.

Hrvatska je kao djevojka koja nema zube, a zadnje pare daje za ugradnju silikona.

Davno je bard hrvatskog novinarstva Igor Mandić zaključio da je Hrvatska propali projekat. Možda najgenijalniji živi hrvatski znanstvenik, fizičar sa Ruđera, Elvis Popović je jednom napisalo: „Rekli su mi da nikad nisam htio hrvatsku državu. I bio sam u pravu.“

Problem sa srbofobijom je što od nje ne mogu živjeti svi, nego samo elita na vlasti.

Prije trideset godina, za vrijeme Jugoslavije, Hrvatska je ekonomski bila razvijenija od trinaest sadašnji članica EU, tokom svjetskog prvenstva u Rusiji pretekla ju je i Bugarska i sad je službeno posljednja.

Ali tek kad stranci kupe zadnji hotel na Jadranu, tek kad propadne i zadnje brodogradilište, tek kad zadnje selo u Slavonoji opusti, tek kad zadnji mladi čovjek sjedne u autobus za Irsku, (a taj dan nije daleko), tek tada ćete shvatiti da se srbofobija ne maže na kruh (ili hljeb) i ne sipa u traktor.

Do tada, sretna vam proslava Oluje!