Pričaće o tom hrabrom momku, neko će ga možda nazvati i savremenim Vilijamom Volasom, kome se, u trenucima kada bi se svakome od straha stegao svaki mišić, njegova ljevica opustila kao nikada i poslala loptu u mrežu saigrača iz njegovog Seltika.

I zato se svi nadamo da će biti zdrav makar tih mjesečak dana narednog ljeta da kao primjer svima, kao kapiten bez trake, kao nekada Volas, povede svoju netalentovanu, ali srčanu, prkosnu i hrabru armiju do nekih novih stranica istorije.

„Neću te lagati, Dankane. Gledati te kako živiš je kao gledati Škotsku kako pokušava da se domogne Svjetskog prvenstva. Frustrirajuće je. Ponižavajuće. Nekad i bolno. Ali naposletku, živim u nadi da ćete oboje uspjeti.“ – citat je iz škotske serije Šetlend, gdje jedan prijatelj opisuje konstantne loše izbore i samodestrukciju drugog, znajući da je sposoban za mnogo više.

Dankan nije uspio, ali Škotska jeste. Otišli su na svoj prvi Mundijal još od 1998, a ukupno deveti. Nijednom, baš kao ni na Evropskim prvenstvima, nijesu prošli grupnu fazu. Ali nije ih briga za to. Često je putovanje do cilja ljepše i bajkovitije od samog cilja. Škotima cilj obično posluži da obuku svoje kiltove, temeljno degustiraju piva i vatrene vodice zemlje domaćina i da, eventualno, nakon degustacije zadignu pokoji kilt prema prolaznicima.

A to spomenuto putovanje za njih nikada ne bude lako. Škoti to vole da rade na teži način, stoga ne čudi što se njihovi navijači anesteziraju preventivnim alkoholom pred meč. Čak je i legendarni Ali Mekoist rekao da navijanje za Škotsku treba da ide uz zdravstveno upozorenje. Ranije su, dobro se sjećamo, za plasman na neka prvenstva čekali penal seriju i Mitrovićevo neumeće sa bijele tačke.

Kako je utakmica na Hempden Parku odmicala, djelovalo je da će odlazak na predstojeći Mundijal konačno biti nešto lakši zadatak. Crveni karton za protivnika, onda i vođstvo za 2:1. Konačno rezultat kojim izbijaju na 1. mjesto. Ali dok su svi još bili zadihani od skakanja i radovanja, Danska je već izjednačila. Bili su, kao pomenuti Dankan, ponovo na ivici samodestrukcije. Pa nije valjda da su se opet uzalud ponadali, hoće li i ovakvu priliku propustiti?

Neće. Neće, jer se pojavio on. Kiran Tirni. Hladan poput vjetrovitih Šetlendskih ostrva. Hladan poput svih onih ledenih dana u Engleskoj kada smo ga viđali samo u šorcu i majici. Jer, kako kaže, „kod nas u Škotskoj je to kao proljeće“.

Dočekao je loptu na svoju ljevicu u 90+3 i dok su svi u sebi pomislili „Ne šutiraj“, on je šutnuo. Šutnuo je tako da je lopta bježala od Šmajhela, a išla ka Sjevernoj Americi. Kasnije je Meklejn onim četvrtim golom samo demonstrirao šta će Škoti koji sjednu u avion sljedećeg ljeta vidjeti na ekranima ispred sebe, jer je lopta imala putanju baš kao let na liniji London–Njujork koji će većina njih odabrati.

Tamo će, u Sjevernoj Americi, sljedećeg ljeta biti i on, Bože zdravlja. Samo to „Bože zdravlja“ posebno treba naglasiti kada je on u pitanju jer ga zdravlje baš nije služilo prethodnih godina.

Ostaće jedan od onih fudbalera čije ime izustimo uz uzdah i „kakav bi to igrač bio da ga je tijelo poslužilo“. Ovako, česte povrede uslovile su povratak u Seltik sa tek napunjenih 28 godina.

Mogao je ovog ljeta, i pored tih problema, verovatno u mnogo jači klub, ali je birao srcem. Ipak je to njegov Seltik, njegov klub od kada je prohodao, ma od kada se rodio na Ostrvu Men, tamo u nemirnom moru između Škotske i Irske, gdje mu je otac tada radio. Već sa 10 mjeseci su se vratili u gradić nedaleko od Glazgova. Zvanično – da Kiran ima bolje odrastanje sa više pogodnosti. Nezvanično – najveća pogodnost je bila blizina Seltik Parka. A njegov je ćale zakleti Kelt koji je, zajedno sa bratom, vozio autobuse sa navijačima do stadiona.

Već sa 7 je počeo da trenira u Seltiku, radeći naporno da jednog dana ostvari svoj cilj da zaigra za seniorski tim. Ostajao bi posljednji na svakom treningu, kažu treneri. Tražio bi da igra i sa starijima od sebe, da osjeti te udarce, jer je bio svjestan da će samo tako napredovati, naučiti i ojačati. Cilj je ostvario i prije nego što je postao punoletan, odigravši 102 meča u prvom mandatu prije odlaska u Arsenal. Sada se vratio da odigra još bar toliko.

Kažem, mogao je da odabere i nešto drugačije, bolje, da je drugačiji čovjek i da za njega postoji nešto bolje od Seltika i biti blizu porodice. Potiče iz jedne prave radničke porodice, a i ta okolina Glazgova u kojoj je živio je baš takva. Majka mu je jedina inspiracija i želi da joj se oduži što je, dok su sestra i on bili mali, radila i po 3 posla da bi imali sve što treba. Još tada je naučio da šta god želi u životu, mora da radi za to i da ništa nije poklonjeno.

Zato je radio više od svih na terenu i van njega i zbog svoje radne etike brzo postajao ljubimac navijača. Znali su da nagrade njegova beskonačna ponavljanja u oba pravca i bar desetak pretrčanih kilometara na svakom meču. Za Seltik mu nije potrebna dodatna motivacija, ali je isto bilo i u Arsenalu, a i u Sosijedadu. Pitali su ga u Baskiji kako da mu pomognu da se brže adaptira, rekao je „Samo mi dajte teren, ne treba mi ništa više“. Tamo uvijek priča.

Van njega i ne baš. Prije i poslije utakmica je uvijek nosio slušalice. Ništa čudno… da ne znamo da uopšte nije slušao muziku, niti bilo šta na njima. Nosio ih je kako bi lakše zaobišao novinare i njihova pitanja.

Bio je usredsređen na ono što želi da ostvari. Nijesu ga zanimale tipične fudbalerske vanfudbalske stvari. On je jedan od posljednjih „old-school“ ostrvskih fudbalera. Skromnost mu je uvijek bila srednje ime. Nikada nije imao vremena za gubljenje. Znao je da to vrijeme može mnogo bolje da utroši u pripremu za meč, za odmor, za dodatan rad u teretani.

Ima Škotska veće zvijezde – Liverpulovog specijalca Robertsona; MekTominija preplanulog od napuljskog sunca i konačno, po sopstvenom priznanju, nahranjenog pravim paradajzom; pa što da ne i Vilinog momka za sve, MekGina. Ovaj prvi jeste kao kapiten predvodio saigrače, drugi pogodio za vođstvo bogovski, a treći opet preorao teren.

Ali moralo je, valjda je to ta dobra karma, da se Tirniju vrati za sav naporan rad otkada trči travnjacima i za sve propuštene utakmice – tačnije 148 u karijeri, izbrojao je neko, razvučene u 812 dana – koje su ga boljele koliko i sve Škote gledanje svoje selekcije u prethodne dvije i po decenije kako pokušavaju da odu na to prokleto Svjetsko prvenstvo.

Prošla je sva bol, i njegova i njihova, tog utorka koji će se prepričavati dugo, dugo među njima. Možda baš dok ponovo, i to u kiltovima, budu pomagali da se očisti snijeg na stadionu u nekom novom Novom Sadu ili baš istom, ako taj grad uopšte može više da bude isti.

(SkautSport)

Tagovi