Golmana više nije strah od penala
Piše Bećir Vuković
Ofsajd je postao geografski pojam. Ovu definiciju ofsajda treba usvojiti nakon utakmica fudbalske reprezentacije Srbije na Svetskom prvenstvu .
Htjelo se reći da bi u stručnom štabu Srbije morali angažovati i diplomiranog geografa.
Lako je Hrvatima, oni nemaju ofsajd, oni imaju zaleđe. A zaleđe na srpskom jeziku znači nešto drugo, i izaziva drukčije asocijacije…
Povedemo sa nekoliko golova razlike, ali protivnik ne bere brigu. Odmah iza centra je ambis neuspjelog ofsajda. Kako sa Kamerunom, isto i sa takozvanom reprezentacijom Švicarske.
Half linija ne umije da drži obični ofsajd. Ako odbrana to ne radi ko navijen sat, ne mora ni izlaziti iz tunela. Ime tog neznanja je amaterizam.
Izađi, ne igraš na Gabeljskoj lazini.
Piksi nije umio da vodi ekipu. Piksi nije umio da komponuje odbranu. Ali zvezdaši ne bi zamjerili nešto Piksiju pa da je reprezentacija Srbije primila 20 golova na 2 utakmice. Na tri utakmice primili su 8 golova. Nijedna ekipa nije primila 8 golova, osim Srbije. Koliko bi primili golova na 8 utakmica.
Ono što je speficično za ovo Svetsko prvenstvo jeste pozivanje sudije u kancelariju na sastanak i vijećanje da li je ofsajd, ili penal.
Mimo druge, reprezentacija Srbija nije imala problema sa Varom. Prosto, ne znaju napraviti ofsajd, ne umiju izaći rečeno fudbalskim rečnikom. Uvijek se jedan igrač negdje zagovori, i omogući protivničkom krilu da projuri pored njega ko brzi gonzales. Sreća što Srbija nije igrala sa Mexicom.
Predlažem FS Srbije par stvari, koje bi trebao da prihvati. Prvo, makar u prvoj ligi „Jelen pivo“ da se ukine ofsajd, pa da se Srbadija nalopta do mile volje. Zašto ne izbjeći ono što ne možeš da savladaš. Preciznije rečeno – za šta nemaš osjećaj.
(Sa druge strane golmani se više ne boje penala. Messi sa dva ss nije iskoristio dva penala.)
Evropske ekipe se ruše ko kule od karata. Zato idu dalje ekipe iz Azije i Afrike. Da li se to sviđa Fifi ili ne, sami prosudite. Što se mene tiče, navijam za afrički i azijski svijet. Makar radi višebojnih navijača.
Pošto se sve politički čita, tako čitajte i moj navijački ugao. Moj felš iz kornera.
U naše vrijeme sve je manje onih koji razumiju fudbal. Posle Besta i Krojfa, i Sokratesa sa bradom, nema revolucionara u fudbalu. Nema ni k od totalnog fudbala.
(Ali, nikad nisam razumeo izvesne intelektualce koji, navodno, vole argentinski fudbal radi Borhesa, koji uopšte nije volio fudbal…)
Galski petlovi izgubili se u pustinji Tunisa. A ‘karioke’ izgubile od garagana iz Kameruna. Moglo bi se to osvetiti. Možda i prije finala…
Fascinantno je to što još niko ne postavlja pitanje gdje je više prosuto novca, ili u vojnu intervenciju u Ukrajini, ili na Mundijalu.
U pustinji se igra fudbal, na žitnicama svijeta se ratuje.
To je taj naš novi vrli svet.
Amin.