GENOCIDA, DAJTE MI GENOCIDA

0

Piše: Zoran Ćirjaković, novinar i publicista

Nekada su se ratovi dobijali tuđim leševima. Ubijanjem. Kao i Alija Izetbegović, Hašim Tači i vođe zapadnoljubivih „revolucionara“ u Siriji pre njega, Volodimir Zelenski shvata da se danas rat može dobiti umiranjem – leševima pripadnika svog naroda. Za sve koji ostvarivanje svojih ciljeva vezuju za intervencionistički neokolonijalizam Zapada, najkraći put do priželjkivanog konačnog rešenja danas vodi preko „zločina nad zločinima“. To je perverzna nekropolitika čiji glavni adut može biti opisan rečima – genocida, dajte nam genocida.

Najveći neprijatelji mira više nisu oni koji su spremni da masovno ubijaju, već oni koji svoje nade vezuju za masovno umiranje. Prepoznatljiva, „spasilačka“ logika neokolonijalnih intervencija od kraja Hladnog rata učinila je da mnogi nestrpljivi zapadni klijenti odbace „nikad više“ i prigrle „bar jednom“. Da bi osigurala da će Zapad iskoristiti sva sredstva da ih „spasava“, ukrajinska strana serijski pokušava da falsifikuje, isprovocira i prizove genocid. Posle Buče i Marijupolja, Zelenski se nada da će iz Severodonjecka nekako izmusti bar jedan majušni, opštinski genocid.
Umesto podrške politikama čiji je imperativ „nikad više“, Zapad strateški ohrabruje nekropolitike koje računaju na leševe nevinih. One polaze od, nažalost sasvim racionalnog, verovanja da što ih je više, veća je šansa da će njenim udarnicima Zapad pomoći da trijumfuju. Mada, da li nespretna da li ciljano preširoka, formulacija 2. člana Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, kako je to odavno uočio profesor Vojin Dimitrijević, govori da nije neophodno da neprijatelji zapadnih interesa bilo koga ubiju da bi njihov zločin bio kvalifikovan kao genocid. Već smo dobili prvi opštinski genocid, a čini se da će, kada to bude bilo u interesu Zapada, neki nepokorni političari biti terani da kleče zbog žrtava prvog beskrvnog genocida.

DESET FAZA GENOCIDA

Genocid je odavno genocidna reč u smislu da ova antipolitička kvalifikacija, moćan argument koji strana „žrtava“ može uvek da potegne kako bi, na primer, odbila da pregovara sa stranom „izvršilaca“, pogoduje održavanju klime koja ohrabruje osvetničko ili preventivno „još jednom“. Imajući u vidu teoriju Gregorija Stentona o „deset faza genocida“, koju će deca u Sarajevu verovatno početi da uče i u obdaništima, može se reći da svaki zločin koji je kvalifikovan kao genocid utire put „jedanaestoj fazi“ – sledećem genocidu. Koliko god da je monstruozno, vremenom je postalo sasvim racionalno da slabija strana priziva „genocid“ i radi na svom masovnom stradanju i u ratovima koji nisu nova epizoda sukobljavanja koje je ranije kvalifikovano kao genocid.
Nestrpljivi Zelenski je već 3. aprila, 31. dana rata, rekao da je Rusija u Ukrajini počinila „genocid“. Genocidoljubivi ukrajinski vođa je omogućio NATO-u da ratuje protiv Rusije, najhrabrijeg i najagilnijeg izazivača, a da ne rizikuje živote svojih građana i zato ima pravo da se ljuti na Bajdenovu Ameriku. Prošlo je samo 47 dana NATO-ove agresije pre nego što su se u uticajnom američkom nedeljniku na naslovnoj strani pojavili – „Miloševićevi dobrovoljni dželati“, ali ni posle četiri meseca rata u Ukrajini još nema hitlerizacije Putina prema upečatljivom modelu koji je patentirao harvardski istoričar Danijel Goldhagen knjigom „Hitlerovi dobrovoljni dželati: obični Nemci i Holokaust“, objavljenom 1996. godine.

„Nedela Srbije razlikuju se od nacističke Nemačke samo po obimu“, napisao je tri godine kasnije Goldhagen i dodao: „Milošević nije Hitler, ali jeste genocidni ubica koji je odgovoran za smrt desetina hiljada ljudi.“ „Grešimo ograničavajući naše strahove od fašizma na određenu sliku Hitlera i Holokausta“, piše danas Timoti Šnajder, profesor istorije na Univerzitetu Jejl, u tekstu koji je ovde antiruski „Danas“ skratio i preneo pod naslovom „Fašizam se vratio, Rusija ispunila sve kriterijume“.

„Stara izreka kaže da je prošlost strana zemlja. Uprkos tome, istoričari su mnogo više zainteresovani za sličnosti između prošlosti i sadašnjosti nego razlike. Čini se da je malo njih u stanju da odoli iskušenju da stavi svoj deo prošlosti u službu tumačenja sada i ovde, čak i kada to znači da će preterano pojednostaviti i iskriviti činjenice o sadašnjosti. Čini se da su istoričari evropskog dvadesetog veka, uključujući Šnajdera, posebno skloni da podlegnu tom iskušenju“, napisao je Endru Bačević, profesor međunarodnih odnosa, povodom kolumne istoričara koji se proslavio knjigom „Krvava zemlja: Evropa između Hitlera i Staljina“. „Uvodeći reč koja počinje sa f u razgovor ima za cilj da sugeriše moralnu ozbiljnost. Ipak, kao i njen bliski rođak genocid, ona ne služi da prosvetli već da prenese osećanje odvratnosti spojeno sa osudom.“

I u Srbiji su istoričari udarnici autošovinističkog poduhvata i prateće dehumanizacije „zveri srpskih“. Oni svoja znanja (i „znanja“) o istoriji koriste da naše nedavno „sada i ovde“ protumače kao ne samo nesumnjivo genocidno već i neminovno, neizbežno genocidno. Latinka Perović i Dubravka Stojanović, krepka kraljica i ljutita princeza-naslednica ove istoriografske, pseudonaučne „nacifikacije“, imaju sve brojnije i zajapurenije sledbenike. Neki se trude da budu kreativni i otkriju nove simptome neizlečive srpske „bolesti“ koje je dijagnosticirala Dubravka Stojanović.

NAROD I GRAĐANI

Skoro četiri meseca traje invazija Rusije na Ukrajinu. Skoro četiri meseca neki veoma bučni glasovi u Srbiji biraju stranu i sagledavaju situaciju na osnovu svog izvitoperenog shvatanja istorije, tendencioznog predstavljanja iste, ili zabluda o sopstvenoj bitnosti“, piše istoričar Filip Mitričević, doktorand na američkom državnom Univerzitetu Indijana – Blumington, u tekstu u listu „Danas“ u kome meditira o „podršci naroda Putinovoj diktaturi i zločinačkoj osvajačkoj politici“.
Mitričević ovde vidi „gotovo šizofreni odnos jednog dela javnosti prema sopstvenoj i tuđoj sadašnjosti“ – gde, kada kaže „deo javnosti“, govori o „narodu“. „Skupovi podrške, mazanje belog Z na vozilima, murali sa Putinovim likom, incidenti na sportskim takmičenjima su ogavna, ali relativno blaga slika u poređenju sa mentalnom gimnastikom da se objasni samom sebi, pa onda i drugima, kako je to opet Zapad kriv za sve.“ Moralni i „mentalni gimnastičari“, „građani“ koji su tvrdili da je Srbija bila kriva što su je ponovo – kao i 1941. i 1944. godine – bombardovale države NATO-a, sada su postali ukrućene apologete NATO-ovog davljenja Rusije.

U žargonu slučajnih Srba nasuprot „naroda“ stoje „građani“, koji, valjda, imaju zdrav odnos prema prošlosti i sadašnjosti, pa nisu samo za NATO već su, parafraziraću Mitričevića, i „glavom“ i „srcem“ već u NATO-u. U maniru samopetokolonašenja ovdašnjih udarnika suočavanja i dekontaminacije, koje su nestrpljivi društveni penjači počeli da primenjuju odmah posle 5. oktobra, Mitričević je odlučio da sam za sebe kaže da je „domaći izdajnik plaćen američkim i zapadnim dolarima“. Kada nema fašista, mora se delovati proaktivno. Vreme leti, a ničija prostata nije radila doveka.
Kada njegov proslavljeni kolega kaže da „ovo nije prvi put da je Ukrajina bila predmet fašističkog rata. Osvajanje zemlje bilo je Hitlerov cilj… Sličnosti sa Putinovim ratom su upadljive“, pa zatim prekoreva sve one koji „oklevaju da vide današnju Rusiju kao fašističku“, Šnajder pomaže Zelenskom da ostvari svoj najperverzniji cilj i ubedi SAD da, kako piše Bačević, „ne treba da prave više kompromisa sa zlom današnje Rusije nego što su činili sa zlom Hitlerove Nemačke tokom Drugog svetskog rata“; da ono što je časno nije „samo pomagati Ukrajincima da se odbrane“ već da je „pravi zadatak – obaveza, štaviše – odlučno poraziti Rusiju“. U suprotnom, tvrdi Šnajder, „fašisti širom sveta biće ojačani“.

Sve bi išlo lakše kada bi u Ukrajini bilo više NATO-ovih dobrovoljnih žrtava, što bi pomoglo Zelenskom da ubedi kritičan broj zapadnih aktera da Rusi sprovode genocid. Kao Albanci i Bošnjaci devedesetih, najpoznatiji ukrajinski glumac istovremeno radi na više malih, opštinskih genocida, dok priželjkuje jedan „pravi“, veliki genocid koji obećava. Dok moljaka Zapad za ubitačno dalekometno oružje, Zelenski je svestan da su nevine žrtve u eri zapadnih humanitarnih intervencija i okupacija ubistvenije od najmoćnijeg oružja. Ne znam samo da li pred sobom uvek ima sliku glavne razlike između Rusije i poslednje Jugoslavije i da li je shvatio da leševi Ukrajinaca neće povesti NATO rakete ka spavaćoj sobi najvećeg neprijatelja Zapada, koga neki mediji već opisuju kao „genocidnog ludaka“.

RUSKI AUTOŠOVINIZAM

U Rusiji postoji fenomen koji je najsličniji srpskom autošvinizmu, ali čini mi se da Zelenski ne može da računa na moskovsku verziju Inicijative mladih za ljudska prava, koja je velikobošnjačke nacionaliste častila tvrdnjom da zločin u Srebrenici predstavlja holokaust. Mada, pisac Vladimir Sorokin, ruska verzija Vladimira Arsenijevića, već petog dana rata je u londonskom „Gardijanu“ odgovorio na, nažalost ne i poslednji, ukrajinski ropac kraja istorije po američkoj meri i napisao da njegov predsednik vodi „rat protiv zapadne civilizacije“.
Iako nas uporno teraju da poverujemo da smo ponovo u tridesetim godinama prošlog veka, Bačevića današnja pomama asocira na homogenizaciju u predvečerje invazije na Avganistan, koja se pretvorila u najduži američki rat i okončala kao verovatno najsramniji poraz u istoriji supersile koja voli da veruje da njena dominacija ne može imati kraj. Naime, u obraćanju „zajedničkoj sednici kongresa i američkom narodu“, predsednik Džordž Buš nas je 20. septembra 2001. godine pozvao da odaberemo stranu: „Ili ste s nama, ili ste s teroristima“ – i dobio jedan od najdužih aplauza u karijeri.

Bačević je tu video jedan od uzroka histerije kojom su praćeni zahtevi da svi počnemo da vičemo Rusija je fašistička: „Očekivani antifašistički pohod treba da posluži kao antidot za prepreke, razočaranja i osećanje opadanja koje progoni američki spoljnopolitički establišment“ posle serije neuspeha u „ratu protiv terorizma“. Tu nije reč samo o debaklu u Avganistanu i neuspehu u Iraku. Kada bi u Libiji bili održani iole slobodni izbori – ubedljivo bi pobedio Gadafijev omiljeni sin Saif el Islam, čije ime znači „mač islama“. U tim okolnostima, „rivalstvo sa Rusijom deluje ne samo poznato i jasno već skoro pa dobrodošlo“.

Šnajder je Amerikancima ponudio argumentaciju koja neodoljivo podseća na dehumanizujuću konstrukciju koju je Radomir Konstantinović izneo u „Filosofiji palanke“ kako bi nas predstavio kao nepopravljivo nacifilne ljude, fatalnu grešku u istoriji civilizacije. Šnajder nabraja „kult mrtvih“, „mit o zlatnom dobu imperijalne veličine“ i verovanje da je „ratno nasilje lekovito“ da bi zaključio da je srž problema u Rusima, ne u Putinu; da je Putin samo ogolio „esenciju fašizma u ruskom stilu“ – kao što mnogi slučajni Srbi veruju da im je Konstantinović razotkrio suštinu neuništivog „srpskog nacizma“.

Tekstom koji je „Njujork tajms“ objavio pod naslovom „Treba to da kažemo. Rusija je fašistička“, Šnajder je pokušao ne samo da nam pomogne da odaberemo stranu već i da nam objasni zašto treba da počnemo da se postrojavamo: „Fašizam nikada nije poražen kao ideja. Kao kult iracionalnosti i nasilja, nije mogao da bude pobeđen kao argument… Tek na ratištima Drugog svetskog rata fašizam je pobeđen… Sada se vratio – i ovoga puta, zemlja koja vodi fašistički rat uništenja je Rusija.“

Ko na Zapadu nije izabrao „pravu stranu“ nema pravo da govori i laži su postale činjenice. Valjda su ukrajinski vojnici sa Zmijskog ostrva bili zombiji koji su oživeli nekoliko nedelja pošto su njihovi nepostojeći leševi odigrali svoju medijsku ulogu. Rat u Ukrajini je NATO-ov, a ne Putinov rat, i to je jedan od važnih razloga zašto o njemu nije dozvoljeno govoriti drugačije od briselskog diktata. Štaviše, odavno na Zapadu nije postojalo ovoliko veliko, panideološko jednoumlje. Javne ličnosti koje su spremne da pruže otpor i rizikuju javni linč, „otkazivanje“ i gubitak posla skoro isključivo je moguće naći na desnici. Da nije Takera Karlosna i šačice njegovih nepokornih kolega sa „Foks njuza“, u SAD bi o pitanju Ukrajine vladao mrkli medijski mrak.

POSLEDNJI TEST LEVICE

Rat u Ukrajini je poslednji u seriji testova na kojima je levica padala od 1989. godine. Shvatanje Biljane Kovačević Vučo da bi u Srbiji i Mahatma Gandi bio za NATO, koje mi je nekada bilo smešno, danas je važan deo verovanja postistorijskih levičara koji su se postrojili iza NATO-a i kukavičkog američkog neokolonijalizma „džavelinima“ i haubicama velikog dometa. Glavni ratni huškači više ne dolaze iz vojnoindustrijskog kompleksa već iz liberalnih medija i sa univerziteta koje su liberali zauzeli tokom kulturnog rata započetog u SAD krajem šezdesetih. Šnajder i „Njujork tajms“, koji mu je poslužio kao megafon, kako piše Bačević, „opisujući Vladimira Putina kao fašistu“ i „stavljajući tako današnju Rusiju u isti kategoriju sa ubilačkim totalitarnim režimima“ u suštini „pozivaju Sjedinjene Države i NATO saveznike da povedu nešto nalik novom totalnom ratu u Evropi“.
Danas na levici važi „proleteri svih zemalja, ukinite se“, a slobodu i demokratiju izgleda zaslužuju samo oni koji biraju NATO i dogmu o kraju istorije. Ne čudi da je Džef Bezos, jedan od najsurovijih kapitalista u SAD, danas vlasnik „Vašington posta“, vodećeg liberalnog medija. Ali levica nije rekla baj-baj samo proleterima, poniženoj potklasi i nezaposlenima već i ženama. Svako ko veruje da je liberal, ili socijalista po današnjim kriterijuma – gde nova ikona „demokratskog socijalizma“ Aleksandra Okasio Kortez odbija da izgovori reč žena i govori o „ljudima koji imaju menstruaciju“ – treba da se zamisli nad novim vlasnicima plemenite ideje, levim identitarcima koji su odbacili prezrene, siromašne i ideale društvene solidarnosti i pravde.
Da bismo bolje razumeli kako je Putin mogao da „postane“ Hitler, uputno je posmatrati sudbinu Vilijama Šekspira. Genije čiji je dramski opus poređen sa spanaćem, nečim što je „dobro za sve“, u liberalnim krugovima koji se zalažu za otvoreni rat protiv Rusije biva predstavljen kao autor „tri toksične drame koje se opiru rehabilitaciji“ i masovno povređuju čitaoce. Lomače još nisu potpaljene, ali tvrdnja da „Mletački trgovac“, „Otelo“ i „Ukroćena goropad“ redom oličavaju „duboki antisemitizam“, „duboki rasizam“ i „duboku mizoginiju“ govori da ne treba biti veliki optimista.

Američki „Nacionalni javni radio“ je tako intervjuisao petnaest osoba „koje su morale da čitaju ili igraju“ Šekspirove komade i jednu stručnjakinju za njegovo delo i u emisiji naslovljenoj „Nije zlato sve što sija“ predstavio mračnu sliku Šekspira, izvađenog iz istorijskog konteksta, kao spoja Vojislava Šešelja i Vladimira Žirinovskog – kako ih vide urednice „Peščanika“. „Mletački trgovac je možda najpoznatija antisemitska predstava u pozorišnom svetu… Šajlok je postala uvredljiva reč za Jevreje i naziv za pohlepne ljude… I onda, u Pitsburgu, čovek ušeta u sinagogu i ubije jedanaest ljudi“, rekla je „neimenovana osoba broj 2“.
Šnajder u svom ratnohuškačkom komentaru ne pominje genocid. Ne verujem da bez genocida može da postoji „novi Hitler“, koliko god se zapadni liberali i naši, da parafraziram Njenu ekselenciju, ambasadorku Jelenu Milić, natokolonaši trudili da nacifikuju Putinovu Rusiju i uguraju je u svoju crno-belu sliku postistorijskog sveta. Ne treba da čudi da se ovde baš Nenad Čanak namerio da u njoj zameni Žikicu Jovanovića Španca i postane antinarodni heroj jednog lažiranog, natoljubivog antifašizma.

Prljavi rat koji NATO u Ukrajini vodi protiv Rusije ima svoj odraz i u Srbiji. Štaviše, ne verujem da je lako naći zemlju u kojoj je njegova senka veća i mračnija. Kako i koliko smo opkoljeni i blokirani ilustruje činjenica da, preko okupirane Bosne, Srbija danas u Neumu ima jedini, makar samo simbolički, izlaz u slobodan svet. Zato ne treba da čudi da nas Zapad, dok naoružava Zelenskog da se bori za granice velike Ukrajine koje je iscrtao Nikita Hruščov, sve otvorenije tera da zacvilimo – male Srbije, dajte nam male Srbije.
Mnogi slučajni Srbi veruju da problem nije samo u veličini teritorije. Autokolonijalne pudlice uvek idu dalje od zapadnih gospodara, pa ne treba da čudi da su se ovde pojavili kreativni intelektualci koji veruju da je „autogenocid“ jedino rešenje. U planiranom nastavku „Srpskog filma“ ovu viziju kraja kakav navodno zaslužujemo trebalo je da oživotvori grupa monaha.
Verujem da bi se scenario dopao Zelenskom, korumpiranom klovnu-predsedniku koji je pre NATO-ovog rata u Ukrajini bio poznat po, bukvalno, sviranju k*rcem po klaviru. Od kada je promenio instrument i prešao na „genocid“, proglašen je za „novog Čerčila“ i ne nazire se kraj aplauzima zapadne publike. Čeka se nova Karla del Ponte i onda je samo atomska bomba granica. Rečima sledbenika nepokornog Srbina koga odavno nema među nama – ili će Ukrajina biti cela ili sveta neće biti.

(Pečat)

Ostavite Komentar

Your email address will not be published.