Profesorka astronomije odgovara na šest najčešćih sumnji čitalaca BBC-ja na srpskom.
„Svaka dovoljno napredna tehnologija izgleda kao magija“, govorio je Artur Klark, britanski pisac naučne fantastike i autor knjige 2001: Odiseja u svemiru.
Dok se četvoročlana posada misije Artemis Dva, koja je oborila rekord u najdaljem odlasku od kuće do sada zabilježenom u ljudskoj istoriji, na internetu se smjenjuju oduševljene pohvale i neosnovane sumnje da ‘oni nisu ni otišli tamo gore’.
Poslije više od pola vijeka i čuvenih Apolo misija, 1. aprila 2026. prvi put se ka Mjesecu uputila svemirska letjelica sa astronautima.
Kristina Koh, Rid Vajzmen, Džeremi Hansen i Viktor Glover su u letjelici Orion došli najdalje nego bilo koji čovjek prije njih.
Bili su udaljeni od Zemlje čak 406.000 kilometara, a Mjesec im je bio ‘nadohvat ruke’, dijelilo ih je samo 6.500 kilometara, što je nešto manje nego od Beograda do Bostona, na istočnoj obali SAD.
Svijet je nestrpljivo iščekivao njihove fotografije i snimke udaljene strane Mjeseca i planete Zemlje.
Dok su mnogi oduševljeno pratili dogodovštine posade Artemis Dva, drugi sumnjaju i smatraju da je riječ o ‘novoj namještaljci’ u režiji američke svemirske agencije (NASA).
Na društvenim mrežama ima komentara da „ljudi nikada nisu ni sletjeli na Mjesec“, da su „fotografije misije Artemis Dva napravljene zahvaljujući vještačkoj inteligenciji jer nema zvijezda i uvijek se vidi samo jedna strana Zemlje“ i neki drugi.
Ovo je šest najčešćih sumnjičavih tvrdnji čitalaca BBC-ja koji osporavaju dostignuća misije NASA-e Artemis Dva.
Na sva pitanja odgovara Anđelka Kovačević, profesorka astronomije na Prirodno-matematičkom fakultetu u Beogradu, čija je uža specijalnost astrofizika.
1. ‘Jesu li uopšte letjeli ka Mjesecu?’
Da li su ljudi zaista letjeli ka Mjesecu je pitanje povjerenja u istorijski dokumentovan rad ogromnog broja inženjera, naučnika i stručnjaka, među kojima su bili i ljudi porijeklom iz Srbije, poput Dejvida Vujića, penzionisanog NASA inženjera.
Bio je jedan od sedmorice Srba koji su aktivno učestvovali u Apolo misijama.
Pored svjedočenja inženjera i istorijski dokumentovanog toka, tu su i fizički dokazi da su misije zaista stigle do Mjeseca.
Tokom slijetanja misije Apolo 11 na površinu Mjeseca, astronauti su na Zemlju donijeli 382 kilograma lunarnog materijala (stijene, jezgra, regolite, pijesak i prašinu).
Oni se i danas proučavaju u laboratorijama i koriste za nova naučna saznanja o nastanku i evoluciji Mjeseca.
Lunarna prašina je izuzetno sitna i toksična.
Statički se lijepila za odijela astronauta, oštećivala rukavice i grebala zaštitna stakla kamera.
Zbog toga se i sada intenzivno proučava, ne samo kao trag prošlih misija, već i kao ozbiljan problem za buduće letove i boravak ljudi na Mjesecu.
Astronauti misija Apolo 11, 14 i 15 postavili su na Mjesecu i retroreflektore, specijalne uređaje koji mjere vrijeme povratka snopova lasera usmjerenih sa Zemlje.
To znači da na površini Mjeseca i danas rade artefakti koje su ostavili učesnici Apolo programa.
Pogledajte fotografije posade misije Artemis Dva
2. ‘Odakle im internet’: Kako se šalju fotografije?
Važno je naglasiti da se ne koristi „običan internet“ kao u svakodnevnom životu, već specijalizovana svemirska komunikaciona infrastruktura sa zemaljskim stanicama, velikim antenama i relejnim sistemima.
Slike i video snimke kao digitalne podatke na Zemlju, posada misije Artemis Dva šalje putem NASA mreža za komunikaciju u svemiru.
To su prije svega Near Space Network i Deep Space Network.
One omogućavaju stalnu razmjenu podataka (od zdravstvenih do bezbjednosti misije) letjelice Orion i kontrolnog centra na Zemlji.
Artemis Dva uvodi i novu mogućnost: lasersku komunikaciju pomoću koje može da se šalje znatno više podataka nego što je moglo radio-mrežama.
Ima i ograničenja.
Kada je Orion prolazio iza Mjeseca, došlo je do planiranog prekida veze, jer ovo nebesko tijelo blokira radio-signale prema Zemlji.
Po ponovnom izlasku letjelice iza Mjeseca, Deep Space Network ponovo je uspostavio vezu sa Orionom.
Zbog velike količine podataka, neke informacije se po dolasku na Zemlju pakuju.
Prioritet su komunikacija posade i ključni podaci misije.
Apolo misije nisu koristile internet, već specijalni svemirski radio-sistem Unified S-Band.
On je objedinjavao glas, komande, telemetriju, praćenje, daljinomjere i televiziju u jedinstvenom komunikacionom sistemu između letjelice i Zemlje.
Televizijski signal sa Mjeseca na Zemlju mogao je da se prenosi preko radio-sistema, ali se fotografije visokog kvaliteta uglavnom nisu slale kao danas.
Bilježile su se kamerama sa filmom i potom fizički vraćale na Zemlju.
Slijetanje na Mjesec: Šta se zaista dogodilo i zašto je važno David Vujić i Apolo: Kako je inženjer srpskog porijekla ostvario američki san Posljednji ljudi na Mjesecu: Priče o preostalim živim Apolovim astronautima
3. ‘Zašto sad ne slijeću na Mjesec, a jesu 1969, iako je tehnologija danas naprednija?’
Svemirska misija nije samo zbir naprednih uređaja, već veoma složen sistem u kojem bezbjednost, pouzdanost, masa, gorivo, komunikacija i uslovi slijetanja moraju da budu usklađeni do krajnjih granica.
Program Apolo razvijen je u drugačijoj istorijskoj situaciji, sa jasnim ciljem da čovjek što prije stigne na Mjesec, uz znatno veći prihvatljiv nivo rizika nego što bi se danas dopustilo.
Savremeni program Artemis Dva ima drugačiju filozofiju.
Cilj nije samo simbolično slijetanje, već bezbjedan i održiv povratak ljudi na Mjesec, sa ambicijom da se tamo ostane duže i da se pripreme buduće misije.
To nužno znači više testiranja, provjera i sporiji tempo.
Današnja planirana slijetanja su i tehnički zahtjevnija.
Apolo misije slijetale su na pažljivo birane povoljnije oblasti, dok je Artemis ciljao južni, udaljeniji pol Mjeseca, gdje su uslovi znatno teži – teren je složeniji, osvjetljenje nepovoljnije, sjenke duboke, a navigacija i bezbjedno spuštanje mnogo zahtjevniji.
Nije tačno da ljudi danas ne mogu da slete na Mjesec, već sada pokušavaju da to učine na težem mjestu, uz veće bezbjednosne zahtjeve i sa dugoročnijim ciljevima nego prije više od pet decenija.
Pogledajte video o Nilu Armstrongu, prvom čovjeku koji je spustio nogu na Mjesec
4. ‘Zašto se na fotografijama ne vide zvijezde?’
Zvijezde se uglavnom ne vide zato što su kamere podešene za vrlo osvijetljene objekte u prvom planu: astronauta, lunarni modul, Zemlju ili osunčanu površinu Mjeseca.
Kada je ekspozicija kratka, tamna pozadina neba ostaje bez vidljivih zvijezda.
NASA to objašnjava i na primjeru savremenih svemirskih snimaka.
Kada je objekat u kadru veoma svijetao, koriste se kratke ekspozicije, pa se mnogo slabije zvijezde ne registruju.
To znači da je razlog fotografski, a ne ‘misteriozan’.
NASA objavljuje i fotografije iz svemira sa dugom ekspozicijom na kojima se zvijezde i njihovi tragovi vide veoma jasno.
Za Apolo je to važilo zato što su astronauti fotografisali osunčanu površinu Mjeseca i sebe na veoma jakom svjetlu.
Kod Artemisa Dva važi isto osnovno pravilo, samo sa savremenim digitalnim kamerama i prenosom podataka.
Ako je ekspozicija prilagođena svijetloj površini Mjeseca ili letjelici, zvijezde se neće vidjeti.
Kad bi se koristila duža ekspozicija za tamno nebo, zvijezde bi se pojavile, ali bi osvijetljeni objekti u prvom planu bili previše svijetli.
Pogledajte tri zanimljiva trenutka tokom misije Artemis Dva
5. ‘Gdje je druga strana Zemlje na fotografijama posade Artemisa Dva?’
To je prije svega posljedica putanje leta, orijentacije letjelice i geometrije položaja Zemlje, Mjeseca i Sunca.
NASA je saopštila da Orion tokom misije mora da održava komunikaciju i praćenje preko sistema Near Space Network i Deep Space Network.
To znači da se letjelica kreće i orijentiše u okviru vrlo konkretne geometrije misije, a ne nasumično i zbog toga se Zemlja u mnogim kadrovima pojavljuje iz slične perspektive.
NASA je na fotografijama posade Artemis Dva pokazala i da isti pogled na Zemlju može izgledati veoma različito u zavisnosti od ekspozicije kamere.
Na jednoj slici Zemlja izgleda svjetlije, a na drugoj, sa drugačijim podešavanjem, bolje se vide tamniji dijelovi, polarna svjetlost i noćni sjaj.
To ne znači da se „uvijek vidi ista strana“, već se često vidi ista ili slična hemisfera iz sličnog ugla, ali u različitim uslovima osvjetljenja i sa različitim podešavanjima kamere.
Zemlja se i rotira, ali fotografije često nastaju u relativno kratkim vremenskim razmacima, pa promjene nisu uvijek odmah upadljive.
Dominantan utisak „iste strane“ nastaje zato što se objavljuju kadrovi u kojima je Zemlja najjasnije osvijetljena i vizuelno najupečatljivija.
NASA galerija putovanja ka Mjesecu za Artemis Dva upravo prikazuje više takvih pogleda Zemlje iz Oriona.
Pogledajte kako izgleda tamna strana Mjeseca iz letjelice Orion
6. ‘Plav, pa siv’: Koje je boje zapravo Mjesec?
Mjesec je uglavnom siv, ali ne u potpunosti.
Njegova površina ima čitav niz nijansi: od tamnosive i pepeljaste, preko toplijih braonkastih tonova, do blagih plavičastih područja.
Te razlike su posljedica mineralnog sastava, naročito količine gvožđa i titanijuma, kao i geološke istorije pojedinih njegovih regiona.
Kada Mjesec gledamo golim okom sa Zemlje, te razlike uglavnom nisu lako uočljive i cijeli disk djeluje gotovo jednolično, uglavnom je srebrnasto-siv ili bjeličast.
Taj utisak je djelimično posljedica kontrasta sa tamnim nebom.
Mjesec nam izgleda mnogo svjetlije, nego što njegova površina zaista jeste.
Suptilne nijanse mogu bolje da se uoče tek na pažljivo obrađenim fotografijama ili pri teleskopskim posmatranjima pod dobrim uslovima.
Kada astronomi objave pojačane kolor-snimke Mjeseca, na njima plavi, crveni, braon ili žuti tonovi mogu izgledati mnogo izraženije nego što bi ih ljudsko oko zaista vidjelo.
Ne znači da je slika „lažna“, već da je kontrast boja pojačan kako bi se sitne razlike u sastavu bolje vidjele.
