U istoriji svjetske književnosti uvijek su postojale duboke veze između filosofske misli i umjetničkog stvaralaštva.
Drevni spomenici filosofskih misli često imaju književno-umjetničku formu, u tom smislu i poetsku. I veoma udaljene filosofske ideje ne prestaju da igraju suštinsku ulogu u različitim nacionalnim književnim tradicijama. Tako na primjer, teško je vrednovati filosofsko značenje njemačke književnosti (Šiler, Gete, romantičari) i njenu povezanost sa njemačkom klasičnom filosofijom.
Metafizičke teme u ruskoj književnosti
Ima osnove da se govori i o filosofičnosti ruske književnosti. Metafizičke teme su prisutne u ruskoj poeziji XIX vijeka (prije svega kod Tjutčeva) pa sve do stvaralaštva najznačajnijih ruskih pjesnika na početku XX vijeka (Vjačeslav Ivanov, Aleksandr Beli). Ruska književnost je uvijek čuvala organsku vezu sa tradicijom filosofske misli: ruski romantizam, religiozno-filosofska traganja poznog Gogolja, stvaralaštvo Dostojevskog i Tolstoja. Upravo djelo ova dva velika ruska pisca dobilo je najdublji odjek u ruskoj filosofiji, prije svega u ruskoj religioznoj metafizici na razmeđi XIX i XX vijeka.
Filosofsko značenje umjetničkog stvaralaštva Dostojevskog
Filozofsko značenje umjetničkog stvaralaštva Fjodora Mihajloviča Dostojevskog (1821-1881.) priznavali su mnogi ruski i evropski mislioci. Već je mlađi njegov savremenik i piščev prijatelj Vladimir Solovjov prepoznao u Dostojevskom proroka, „preteču nove religiozne umjetnosti“ u čijim djelima je progovorilo samo proviđenje. U cijelom XX stoljeću problem metafizičkog sadržaja proze Dostojevskog predstavljala je osobenu i veoma važnu temu ruske filosofske misli. Dostojevskom kao genijalnom piscu metafizičaru, opsežne radove su posvetili Vjačeslav Ivanov, Vasilij Rozanov, Dimitrij Mereškovski, Nikolaj Berđajev, Nikolaj Loski, Lav Šestov i drugi. Međutim, odgovarajuća tradicija čitanja Dostojevskog kao „filosofa“ na osnovu koje bi se pojavila filosofska učenja, sistem i tome slično nije se ustalila, jer kako je pisao protojerej Georgij Florovski: „Dostojevski u istoriju ruske filosofije ne ulazi zato što je osnovao svoj filosofski sistem, nego zato što je široko razvio i produbio samo metafizičko iskustvo“.
Dostojevski više pokazuje, nego što dokazuje
I Dostojevski je zaista više pokazivao nego što je dokazivao… Sa ogromnom duhovnom snagom i ubjedljivošću pokazao je svu dubinu religiozne teme i problematike u cijelom ljudskom životu. Metafizičke ideje i problemi („prokleta pitanja“) napunila su život junaka Dostojevskog postavši nezamjenljivi elementi sižejnog tkanja njegovih djela („avantura ideja“) složene u „polifonijskom dijalogu“ (Mihail Bahtin) pozicije i pogleda na svijet. Ta dijalektika ideja („simfonijska dijalektika“) manje od svega je imala apstraktni karakter. Ona je u umjetničko-simbolističkoj formi odražavala duboko lično, duhovno, moglo bi se kazati egzistencijalno iskustvo autora, za koga je traženje istinitih odgovora na „posljednja“, metafizička pitanja bio smisao života i stvaralaštva. Upravo je to i imao u vidu Lav Šestov kada je ustvrdio da je „Dostojevski ne s manjom snagom i strašću od Lutera i Kirkegora izrazio osnovne ideje egzistencijalističke filosofije.“
Na robiji preživio duboku evoluciju pogleda na svijet
Pretrpjevši u mladosti uticaj socijalističkih ideja, prošavši kroz progonstvo i preživljavajući duboku evoluciju pogleda na svijet, Dostojevski kao umjetnik i mislilac u svojim romanima i publicističkim radovima će slijediti one ideje u kojima je vidio suštinu filosofije hrišćanstva, hrišćansku metafiziku. Njegov hrišćanski svjetonazor daleko od toga da se manifestovao jednoznačno: Leontjev je bio prema njemu vrlo kritičan, dok su u knjizi o Dostojevskom od Nikolaja Loskog date pozitivne karakteristike hrišćanske metafizike velikog ruskog pisca i mislioca. Ali jedno je nesporno: slikajući u svojim djelima uspone i padove čovjekove, „podzemlje“ njegove duše, bezgraničnost čovjekove slobode i njene sablazni; postavljajući apsolutno značenje moralnih ideala u ontološku realnost ljepote u svijetu i čovjeku; razobličujući prostotu i vulgarnost u njenim evropskim i ruskim varijantama; suprotstavljajući materijalizmu savremene civilizacije i raznovrsnim utopističkim projektima sopstvenu vjeru na putu Crkve, „put sveopšteg jedinstva u ime Hristovo“, Dostojevski je tragao za odgovorima na „vječita pitanja“, izrazivši sa ogromnom umjetničkom i filosofskom snagom svojstvene hrišćanskoj misli antinomizme i njenu nesvodljivost na bilo koje racionalne sheme.
Filosofsko – religiozna traganja Lava Tolstoja
Religiozno – filosofska traganja drugog velikog ruskog pisca, Lava Nikolajeviča Tolstoja (1828-1910) odlikovala su se dosljednim stremljenjima ka određenosti i jasnosti (u postojećem svijetu – na nivou zdravog razuma) pri objašnjavanju fundamentalnih filosofskih i religioznih problema koje odgovaraju svojevrsnim ispovjedno-propovjednim stilovima izražavanja sopstvenog „simbola vjere“. Fakat ogromnog uticaja književnog stvaralaštva Tolstoja na rusku i svjetsku kulturu je neosporan. Ideje pisca su nailazile i nailaze na nejednoznačne ocjene. One su bile prihvaćene u Rusiji na filosofskom planu na primjer od strane Nikolaja Strahova, u religioznom – „tolstojstvom“, kao religiozni pokret, a u svijetu je Tolstojevo učenje naišlo na širok i dubok odjek kod najznačajnijih djelatnika nacionalno-oslobodilačkog pokreta u Indiji. Istovremeno je u ruskoj intelektualnoj tradiciji dosta široko rasprostranjen kritički odnos prema Tolstoju. O tome da je Tolstoj bio genijalni pisac, ali „slab“ mislilac, pisali su u različito vrijeme Vladimir Solovjov, Nikolaj Konstantinovič Mihajlovski, protojerej Georgij Florovski, Georgij Plehanov, Aleksandr Iljin i mnogi drugi. Međutim, ma koliko bili ozbiljni argumenti kritičara Tolstojevog učenja, ono bezuslovno zauzima unikatno mjesto u istoriji ruske misli odražavajući duhovni put pisca, njegovo lično filosofsko iskustvo odgovora na „posljednja“, metafizička pitanja.
Uticaji Rusoa i Šopenhauerove “volje i predstave”
Duboke uticaje na mladog Tolstoja, čiji su tragovi ostali do njegovih posljednjih godina života, izvršio je Žan Žak Ruso. Kritički odnos pisca prema civilizaciji, učenje o „prirodnosti“ koje je uticalo na poznog Tolstoja da direktno odbaci značenje kulturnog stvaralaštva pa i svog sopstvenog, umnogome se može pripisati idejama francuskog prosvjetiteljstva. U kasnije uticaje na grofa Tolstoja može se ubrojati filosofija Artura Šopenhauera, „najgenijalnijeg među ljudima“ po mišljenju proroka iz Jasne Poljane, a osobito istočni, budistički motivi u učenju njemačkog filosofa i estetičara koji se odnose na pojmove „svijeta kao volje i predstave“ u njegovoj filosofiji. Istina, 1880. odnos Tolstoja prema idejama ovog njemačkog mislioca dostigao je kritičku tačku, što je uslijedilo nakon visoke ocjene autora „Rata i mira“ o „Kritici čistog uma“ Imanuela Kanta kojeg je inače on ocijenio kao „velikog religioznog učitelja“. Međutim, ne treba smetnuti s uma (čistog, ili ne baš sasvim) da kantovski transcendentalizam, etika duga i posebno shvatanje istorije, ne igraju iole značajnu ulogu u religiozno-filosofskim propovijedima poznog Tolstoja sa njegovim specifičnim antistorizmom, neprihvatanjem državnih, društvenih i kulturnih formi života kao isključivo „spoljnih“ koji oličavaju lažni istorijski izbor čovječanstva, a koji odvraćaju od rješavanja glavnog i jedinstvenog zadatka – moralnog samousavršavanja. Stoga je Vasilij Zenjkovski u pravu kad govori o Tolstojevom „panmoralizmu“.
Hrišćanski moral u temelju sopstvenog religioznog učenja
Tolstojeva etička doktrina se umnogome odlikovala sinkretičkim karakterom. On je crpio nadahnuća iz različitih izvora – Rusoa, Šopenhauera, Kanta, budizma, konfučijanizma. Ali za temelj sopstvenog religiozno-moralnog učenja, taj od ortodoksalnosti toliko udaljeni mislilac, uzimao je hrišćanski moral. Osnovni smisao Tolstojeve religiozne filosofije sastoji se u svojevrsnoj etizaciji hrišćanstva, svođenju te religije na zbir određenih etičkih principa, koji je čine racionalno i lako dostupnu ne samo filosofskom umu, nego i običnom pogledu na svijet zasnovanom na zdravom razumu. A tom idejom i sadržajem ispunjeni su svi religiozno-filosofski radovi poznog Tolstoja – Ispovijesti, Carstvo božje unutra nas, O životu, i drugi. Izabravši taj put, pisac i mislilac iz Jasne Poljane ga je prošao do kraja. Njegov sukob s Crkvom bio je neizbježan i nije bio samo „spoljnog“ karaktera nego je sadržavao kritiku na osnovu hrišćanske dogmatike, mističnog bogoslovlja, negiranje „božanstvenosti“ Hrista i slično. Najbolje i najozbiljnije fundirane filosofske kritike Tolstojeve religiozne etike u svoje vrijeme su sačinili Vladimir Solovjov (Tri razgovora) i Aleksandar Iljin (O protivljenju zlu silom).
(Impulsportal)
