Đani Infantino je prethodne izbore za predsjednika FIFA pretvorio u ceremoniju potvrđivanja, bez protivkandidata, ozbiljne debate i makar privida da bi neko mogao da ugrozi sistem koji je tokom deset godina pažljivo gradio.
Naredni možda neće biti takvi.
Infantino je na Kongresu FIFA u Vankuveru potvrdio da će se kandidovati za još jedan mandat, a izbori će biti održani 18. marta 2027. godine u Rabatu. Pobijedi li, ostaće na čelu svjetskog fudbala do 2031. godine.
Do prije nekoliko sedmica djelovalo je da će ponovo biti jedini kandidat. Međutim, nezadovoljstvo unutar evropskog fudbala počelo je da raste poslije kontroverzi tokom Svjetskog prvenstva, posebno nakon optužbi za politički uticaj na odluke FIFA i sve otvorenije bliskosti njenog predsjednika sa Donaldom Trampom.
Slučaj suspenzije američkog reprezentativca Folarina Balogana, poslije kojeg su evropski parlamentarci zatražili istragu, dodatno je produbio jaz. Infantino negira da je učestvovao u odluci, ali je priča ostavila dovoljno prostora da se unutar UEFA ponovo postavi pitanje postoji li čovjek koji bi bio spreman da mu izađe na crtu.
Za sada nema zvanične kandidature, ali se u evropskim fudbalskim krugovima izdvajaju dva imena.
Prvo je Darijuš Mioduski, vlasnik i predsjednik varšavske Legije.
Mioduski široj fudbalskoj javnosti nije posebno poznat i upravo bi to mogla da bude njegova najveća prednost. Ne dolazi sa teretom višegodišnjih sukoba u vrhu FIFA, nije lice jedne velike države ili moćnog kluba, a dovoljno dugo je dio evropske fudbalske administracije da zna kako sistem funkcioniše.
Poljak je potpredsjednik organizacije Evropski fudbalski klubovi, nekadašnje ECA, u kojoj sjedi zajedno sa predstavnicima najvećih klubova kontinenta. Diplomirao je pravo na Harvardu, radio u velikim međunarodnim kompanijama i godinama gradio veze između klupskog fudbala, UEFA i nacionalnih saveza.
Prema britanskim informacijama, njegovo ime već su predlagali pojedini evropski funkcioneri, dok bi podršku mogao da dobije od Poljske, ali i ljudi iz njemačkog i španskog fudbala. To još nije organizovana kampanja, ali jeste prvi znak da dio Evrope razmišlja o kandidatu koji ne mora da bude velika zvijezda da bi postao prihvatljivo kompromisno rješenje.
Mioduski bi mogao da nastupi kao čovjek izvan najužeg kruga moći, predstavnik klubova i savezâ koji žele transparentniju FIFA i manje prostora za političke improvizacije njenog predsjednika.
Njegov problem je jednako očigledan. Izvan Evrope nema veliku prepoznatljivost, a izbori za predsjednika FIFA ne dobijaju se samo glasovima UEFA. Svih 211 članica imaju jednak status, pa kandidat koji želi da pobijedi mora da prodre u Afriku, Aziju, Sjevernu i Južnu Ameriku, gdje je Infantino godinama gradio podršku kroz razvojne programe, ulaganja i direktne odnose sa predsjednicima nacionalnih saveza.
Drugo ime predstavlja potpuno suprotan profil.
Naser el Kelaifi ne bi morao nikome da se predstavlja.
Predsjednik Pari Sen Žermena i prvi čovjek organizacije Evropski fudbalski klubovi već je jedan od najmoćnijih ljudi svjetskog sporta. Predstavlja organizaciju koja okuplja više od 800 evropskih klubova, sjedi za stolom sa čelnicima UEFA i FIFA, kontroliše jedan od najbogatijih klubova na svijetu i raspolaže vezama koje se protežu od Pariza i Niona do Dohe i azijskih fudbalskih centara.
Kada bi odlučio da uđe u trku, El Kelaifi bi u startu imao ono što Mioduskom nedostaje: prepoznatljivost, političku težinu, pristup najvećim klubovima i mogućnost da razgovara sa savezima izvan Evrope.
Bio bi mnogo ozbiljniji protivnik Infantinu, ali i mnogo komplikovaniji kandidat.
Njegove veze sa Katarom, funkcija u Pari Sen Žermenu, medijski poslovi i koncentracija ogromne moći otvorili bi pitanja sukoba interesa prije nego što bi kampanja uopšte počela. Protivnici bi lako mogli da tvrde da se FIFA ne oslobađa starog sistema, već da samo prelazi iz ruku jednog moćnika u ruke drugog.
Za sada, takođe, nema mnogo znakova da je El Kelaifi spreman da napusti postojeće pozicije i započne otvoreni sukob sa Infantinom. Iako dio evropskih federacija u njemu vidi čovjeka koji bi mogao da sastavi ozbiljnu koaliciju, trenutno djeluje zadovoljnije ulogom nekoga ko utiče na odluke iz prvog reda nego kandidata koji bi sve stavio na jednu kartu.
Zbog toga evropska potraga možda u početku neće biti usmjerena na pobjedu.
Prvi cilj mogao bi da bude mnogo jednostavniji: spriječiti da izbori ponovo postanu krunisanje, natjerati Infantina da brani svoj rad i pokazati da FIFA nije organizacija u kojoj se predsjednik bira aklamacijom samo zato što niko nije imao hrabrosti da stane naspram njega.
Mioduski je kandidat koji bi mogao da ujedini nezadovoljne bez velikog političkog prtljaga. El Kelaifi je kandidat koji bi mogao ozbiljno da ugrozi Infantina, ali bi sa sobom donio mnogo više pitanja.
Za sada su obojica samo imena koja kruže hodnicima evropskog fudbala.
Ipak, prvi put poslije dugo vremena, Infantino možda neće morati samo da pripremi pobjednički govor. Moraće da da se pripremi za ozbiljnu političku kampanju.
