Eto to je sloboda
Piše: Bećir Vuković
Dok je na vlasti bio diktator Milo Đukanović, za trideset godina, niko, ni prosvetari, ni pored prosvetara, nije smio pisnuti, ni zubom škrinuti. Sada, kad je stigla sloboda poslije pada Đukanovića, i njegove jednoumne partije, svi su digli glave, i izašli na ulice, štrajkuju, pišu parole, prosto sve oživjelo, prenulo se, osvježilo, i traže svoja prave, traže više, što je u redu. Jer, državom kormilari demokratiski izabrana vlast, što će reći živimo u demokratskom sistemu…
Dok je na čelu policije bio aga Vesko Veljović, policajci su imali platu u iznosu od 432 evra, i niko da skine šapku i počeše se po glavi, ili prisloni prst na čelo. Ali, čim je Veljović dopanuo robije a policiji sinulo sunce slobode, i policija traži još svojih prava kojih nisu imali vo vrijemja age Veljovića od Podbišća pomalo i ravnoga. Iako, sada, imaju plate preko 800 evra, da će i trideset evra više…
Za vrijeme Đukanovića, Veljovića, Medenice, Katnića, Sinđelića, niko nije umio ni opisati kako izgledaju štrajkovi. U školama lekcije o štrajkovima, i radničkim protestima, niko nije ni predavao, a ako je usput i predavao toj se pojavi ismijavao, međutim, poslije – padenija – diktatora Đukanovića, i strmopizda njegove partije, koja je više ličila na partijsku policiju nego na demokratsku partiju socijalista, protesti, iliti štrajkovi postaju sve redovnija pojava. Na čelu štrajkača isprednjači odbor sindikata, i naprijed uz ulicu. Od kad se piše novija istorija, i kako smo se sjetili da imamo pravo i na štrajk, nema zdravorazumnog čovjeka koji sa terase ne maše štrajkačima.
Pogledajmo Evropu, i vodeće države EU. Pogledajmo Brisel prestonicu EU. Pogledajmo Jelisejska polja kako ih špricaju stajskim đubretom. Oslušnimo traktore kako rokću evropskim metropolama. Ako ćemo u Evropu moramo uvesti u praksu štrajkove.
Samo u državama gdje su diktatori na vlasti, niko se ne smije pomaći sa mjesta, niko ne zna šta znači – na mjestu voljno – a diktator se po cipcijeli dan češlja, i turpija nokte.
Samo, kičma štrajkova da popripazi na glavne ljude iz sindikata. Ne bih baš do kraja vjerovao vođama sindikata. Bolje sumnjati nego vjerovati. Štrajkovi radnika nisu litije pa da ne sumnjamo. Eto, slobodan sam i na takvu interpretaciju…
Prije nekoliko noći, na nekom od brojnih dnevnika, opet vidim jednog predsjednika sindikata, zakolutao očicama, i opet daje neku izjavu. Evo, trideset i kusur godina, a taj tip je na čelu izvjesnog sindikata. I, ne umije za pojas zađenuti. I Milo pade, a on ostade…
Što reko jedan – znamo se – znamo se kad je taj isti prikupljao sigurne glasove za DPS, i bio onaj koji motrio da koji glas ne umakne opoziciji, sve pomno bilježio i svakodnevno referiso u bunkere gazde Mila. I, sad se on bori za nečija prava. Ma, nemoj…
Skrojeni od nekog komunističkog štofa, izvjesni tipovi nikako da se sjete na koju adresu žive…