EJ, CIGANI, GDJE STE….
Piše: Emilo Labudović
„Ej, Cigani, gdje ste, odavno vas tražim,
hoću noćas s vama tugu da ublažim…“
Teško da bi se na svijetu našao i jedan matematičar koji bi izračunao koliko je, uz ovu i hiljade sličnih pjesama, izliveno tuge, derta, suza i alkohola, koliko je razbijeno srče, astala i stolica, koliko je razbijeno glava i noseva. Koliko su puta u u tim trenutcima u „pomoć“ prizivani ti vječiti tragači za srećom, novim prostorima i novim šansama koje su se, gle čuda, uvijek nalazile iza sledeće krivine, iza sledećeg brda, kraj sledeće rijeke ili u nekom drugom gradu ili zemlji. Jer, ako je iko Bogom prozvan da bude saputnik i sapatnik, da dio bremena koje dušu pritiska i izjeda, preuzmu na svoja ćemana, iscijede svojim prozuklim glasovima ili raspale vretenima svojih vitkih tijela i šarenih haljina, onda su to Cigani. „MI CIGANI, MERAKLIJE…“!
Namjerno kažem – Cigani, jer je to vjekovima bio termin koji je sveobuhvatno definisao svu šarolikost i raznolikost populacije koja nikad nije i nikad neće biti ograničena jednim prostorom i jednom granicom. Pokušaj da se njihova nacionalna, kulturološka, istorijska i svaka druga identifikacija ukalupi u stereotipan i profani termin Rom, samo je još jedna podvala prozapadne (čitaj: američke) profilacije takozvane „nove generacije“ čovječanstva bez ikakvih drugih obilježja i različitosti osim onog što im je dato i prosto nametnuto kao kalup. Rom na romskom znači „čovjek“, pa ispada da se i na taj način mora ozvaničiti da su i Cigani ljudi i da sve ovo vrijeme dok su bili Cigani to nijesu bili. A bili su i još uvijek jesu ne samo ljudi nego i teme i sižei najljepših balada, romana i filmova ikada ispjevnih, napisanih ili snimljenih.
O Ciganima /Romima pisano je, pričano je, obećavano je, lagano je toliko toga da bi bilo na nivou uvrede ponoviti bilo šta od toga. Oni u žižu javnosti dospijevaju uglavnom kad im se dese nesreće, požari, poplave, ili na današnji dan, dan Svete Bibije, sveromske svetiteljke i zaštitnice. I, da, u vrijeme izbora kad su, uz pomoć manipulatora iz sopstvenih redova, samo tržište glasova i otkupa ličnih karata. A u međuvremenu, samo su društveni problem i balast.
Cigani su danas, doduše posredstvom nekoliko svojih autentičnih predstavnika i više profitera iz NVO sektora, koji fino zarađuju na njihovim problemima, bili „gosti“ Parlamenta Crne Gore. Taj kvazi „Romski parlament“, uz izvinjenje onima koji su u tome učestvovali iz najiskrenijih pobuda, čista je ironija. Ironija zbog toga što Cigana u Crnoj Gori ima više nego dovoljno (više od nekih drugih naroda) da, uz takozvanu „pozitivnu diskriminaciju“, budu regularno i autentično zastupljeni u „pravom“ Parlamentu. Pa da se na mjestu gdje se stvara društveni ambijent čuje prava, izvorna i iskrena ciganska riječ. Ali, ne, Cigani su samo problem, samo teret i samo izgovor. I, da, jednokratno tržište ličnih karata.
Dalek je, trnovit je i nepredvidiv je put do makar početka društvene integracije Cigana. Mnogo toga treba da se promijeni i u nama i u njima pa da više ne budemo „mi“ i „oni“ već samo – mi. I nije dovoljno za spasavanje napih duša i izraza lažne humanosti i solidarnosti u prljave ručice musavih mališana u ritama spustiti evro, dva. NJima treba perspektiva, nada, osjećaj da pripadaju ovom prostoru i da su isti kao i svi mi ostali. Da nijesu dobrodošli samo onda kad treba bančiti, pjevati, plakati, kad lete flaše i prskaju kafanska ogledala…
„Ej, Cigani, gdje ste…“? Gdje god da ste, srećna vam Sveta Bibija i neka makar Nebo nad vama bude milostivo kad već ljudi nijesu, a svi putevi vaši neka budu široki i blagosloveni.
(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrikama „Drugi pišu“ i „Kolumne“ nisu nužno i stavovi redakcije portala „Borba“)