Dvostruki standardi i politička selektivnost: Zašto se ćutalo kad je kum Mila Đukanovića udario policajca?

U posljednjih nekoliko dana, opozicione partije u Crnoj Gori sve glasnije zahtijevaju ostavku predsjednika Skupštine Andrije Mandića, pozivajući se na istragu koja se vodi protiv njegovog bratanića Danila Mandića. Istraga je u ranoj fazi, bez podignute optužnice, a kamoli pravosnažne presude. Međutim, ta činjenica nije bila prepreka da se iz opozicionih redova odmah traži politička odgovornost Andrije Mandića.

Ova situacija otvara ozbiljna pitanja o principima na kojima funkcioniše crnogorska politička scena. Najvažnije među njima jeste – gdje je bila ta ista opozicija kada je kum bivšeg predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića, Dejan Ban, pravosnažno osuđen zbog fizičkog napada na policijskog službenika?

Dejan Ban, jedan od vlasnika kompanije „Pomorski saobraćaj“, osuđen je uslovno na 30 dana zatvora jer je udario policajca dok je ovaj bio na dužnosti. Sudski postupak je okončan, krivica dokazana, presuda izrečena. Pa ipak, tada se nije čulo nijedno pitanje upućeno Đukanoviću o političkoj odgovornosti zbog ponašanja najbližeg kruga – kuma. DPS nije ni pomislio da problematizuje taj slučaj, a iz redova tadašnjeg koalicionog partnera, Socijaldemokrata (SD), vladala je potpuna tišina.

Zašto je nasilje nad policajcem, počinjeno od strane kuma predsjednika države, bilo bez ikakvih političkih posljedica? A danas, i prije nego što je uopšte dokazana bilo kakva krivica, traži se ostavka trećeg čovjeka u državi?

Razlika u pristupu jasno govori o duboko ukorijenjenim dvostrukim standardima. U oba slučaja govorimo o rodbinskoj vezi političkog funkcionera sa osobom pod istragom ili osuđenom. U prvom – sve je ignorisano, zataškano i politički neutralisano. U drugom – dižu se tenzije i traže se glave, bez konkretnih pravnih osnova.

Važno je naglasiti i činjenicu da se iz kabineta predsjednika Skupštine uopšte nisu oglašavali po ovom pitanju čime u potpunosti u vodu padaju svi navodi da ikako želi da utiče na tok istrage. Upravo takav vid nemiješanja, i davanje odriješenih ruku nadležnim organima da rade svoj posao, a što u prethodnom periodu očigledno nije bio slučaj, daje neku novu nadu Crnoj Gori da, bez obzira je li određena persona član porodice nekog funkcionera ili ne, da pred zakonom, ukoliko je isti prekršila (a što i dalje ostaje da se vidi, pored interesantnih svjedočenja oštećenih u tužilaštvo), da će odgovarati.

Ako želimo društvo u kojem svi podliježemo istim pravilima, politička odgovornost svakako ne može biti selektivna. Ne možemo dozvoliti da kriterijumi zavise od toga da li se neko nalazi u opoziciji ili na vlasti. Ili važe za sve – ili se prizna da su ovakvi zahtjevi čista politička taktika, a ne borba za pravdu i odgovornost. Crnoj Gori ne treba nova sezona političkog licemjerja. Treba joj vladavina prava – za sve jednaka.