DVOSTRUKI ARŠINI U CG: Reis šalje političke poruke – sistem ćuti!

Izjava reisa Rifata Fejzića, u kojoj poručuje da vjeruje premijeru Milojku Spajiću, ali da on mora pokazati više političke snage na putu ka Evropskoj uniji i da mu, kako navodi, smetaju pojedini ljudi iz njegovog okruženja, otvorila je mnogo šire pitanje od same političke ocjene jednog vjerskog autoriteta – pitanje granica između duhovnog i političkog prostora u Crnoj Gori, koje, očigledno, ni nakon svih društvenih lomova i političkih promjena nije do kraja razriješeno.

Jer ovdje nije riječ o opštoj, načelnoj poruci ili moralnoj sugestiji koja dolazi iz vjerskog okvira, već o konkretnoj političkoj intervenciji u kojoj se govori o snazi premijera, njegovim saradnicima i pravcu državne politike, što ovu izjavu jasno smješta u sferu političkog diskursa, bez obzira na to ko je njen autor i sa koje pozicije dolazi.

U svakoj ozbiljnoj i institucionalno stabilnoj državi, takav istup bi otvorio javnu debatu o principima – ne o tome da li je izrečeno tačno ili netačno, već o tome da li je primjereno da vjerski lideri na ovakav način ulaze u politički prostor i komentarišu konkretne aktere i njihove poteze, posebno u državi koja se formalno zalaže za sekularizam i jasno razdvajanje vjere i politike.

Međutim, u Crnoj Gori reakcije gotovo da nema.

Nema političkog odgovora vlasti koja bi trebalo da brani institucionalni okvir.
Nema reakcije opozicije koja inače ne propušta priliku da ukaže na svako, pa i najmanje, miješanje u političke procese.
Nema ni glasova onih koji su godinama insistirali na principu sekularnosti kao jednoj od temeljnih vrijednosti modernog društva.

Ta tišina nije slučajna, niti je beznačajna.

Ona otvara suštinsko pitanje dvostrukih standarda, koji u Crnoj Gori, po svemu sudeći, nijesu izuzetak već pravilo, jer se očigledno ne mjeri isto kada političke poruke dolaze iz različitih vjerskih i društvenih krugova.

Zamislimo, makar hipotetički, da je identičnu poruku iznio mitropolit Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, da je javno govorio o premijeru, njegovoj političkoj snazi, ljudima iz njegovog okruženja i pravcu kojim država ide.

Reakcije bi, gotovo izvjesno, bile trenutne i oštre, uz optužbe o miješanju crkve u politiku, ugrožavanju sekularnog poretka i pokušaju uticaja na državne odluke, a čitava javna scena bi se u kratkom roku pretvorila u prostor političkog sukoba i interpretacija.

Danas, međutim, imamo suprotnu situaciju – izjava koja po svojoj suštini ima isti politički karakter prolazi bez gotovo ikakvog odjeka, što jasno ukazuje da problem u Crnoj Gori nikada nije bio u samom činu miješanja, već u selektivnom pristupu prema onima koji to čine.

Upravo ta selektivnost razara povjerenje u principe, jer ako se pravila primjenjuju zavisno od toga ko ih krši, onda ona prestaju da budu pravila i postaju instrument političke interpretacije.

Posebno je važno naglasiti da se ovakve izjave dešavaju u trenutku kada Crna Gora formalno ubrzava svoj evropski put i kada se iz Brisela stalno naglašava potreba za jačanjem institucija, njihovom nezavisnošću i jasnim razgraničenjem nadležnosti između različitih društvenih aktera, uključujući i vjerske zajednice.

U takvom kontekstu, svaka politička poruka koja dolazi izvan institucionalnog okvira dobija dodatnu težinu, jer ne utiče samo na unutrašnje političke odnose, već i na percepciju zrelosti društva i sposobnosti države da uspostavi jasna i jednaka pravila za sve.

Zato ovo nije pitanje jedne izjave, niti jednog vjerskog lidera.

Ovo je pitanje sistema vrijednosti na kojem Crna Gora želi da počiva.

Da li je to sistem u kojem važe ista pravila za sve, bez obzira na ime, funkciju ili uticaj, ili je to sistem u kojem se principi prilagođavaju okolnostima i akterima, čime se suštinski poništava njihova vrijednost.

Jer država u kojoj se na iste pojave reaguje različito, u zavisnosti od toga ko ih proizvodi, ne gradi stabilnost, već produbljuje podjele i dodatno relativizuje ionako krhko povjerenje građana u institucije i pravila igre.

I zato je možda najvažnije pitanje koje ostaje nakon ove izjave jednostavno, ali suštinsko:

da li u Crnoj Gori zaista postoje univerzalni standardi – ili samo različita pravila za različite aktere.

Od odgovora na to pitanje zavisi ne samo politička kultura, već i stvarna sposobnost države da napravi iskorak ka društvu u kojem se principi ne tumače, već dosljedno primjenjuju.