Predsjednik Crne Gore Jakov Milatović najavio je da će u ponedjeljak predložiti izmjenu Ustava kao, kako je kazao, „jedino trajno rješenje“ za pitanje neradne nedjelje. Dakle, kada je riječ o trgovini i radnom vremenu – Ustav može da se mijenja. Kada je riječ o identitetskim pitanjima većinskog naroda – tada se poziva na „proceduru“, „vrijeme“, „društveni konsenzus“ i neophodnost „šire rasprave“.

Ova politička disproporcija ne može proći nezapaženo. Ako je Ustav najviši pravni akt i ako ga treba mijenjati samo onda kada postoji snažna i jasna volja, kako to da je takva volja prepoznata kod neradne nedjelje, a ne postoji kada je u pitanju normiranje srpskog jezika kao službenog, status trobojke kao narodne zastave ili rješavanje pitanja dvojnog državljanstva sa Srbijom?

Srpskim jezikom, prema zvaničnim podacima sa popisa, govori većina građana Crne Gore. Trobojka je istorijska zastava ove zemlje i simbol pod kojim je Crna Gora stvarana i branjenja. Desetine hiljada ljudi imaju porodične, imovinske i identitetske veze sa Srbijom, ali im se pravo na dvojno državljanstvo sistemski uskraćuje. Ipak, za ta pitanja – nema hitnosti, nema ustavne inicijative, nema političke odlučnosti.

Poruka koja se time šalje je krajnje problematična: ekonomska i tehnička pitanja mogu biti ustavna tema, ali identitetska prava većinskog naroda nijesu. To se teško može tumačiti drugačije nego kao selektivna primjena principa i nastavak politike diskriminacije koja je godinama produbljivala podjele u društvu.

Ako je Ustav instrument za trajno rješavanje problema, onda mora biti jednak za sve. Ne može biti svetinja kada se traži ravnopravnost srpskog jezika, a fleksibilan dokument kada je riječ o radnom vremenu trgovinskih lanaca.

U protivnom, građani imaju pravo da postave jednostavno pitanje: da li je ovo država jednakih prava ili država političkih prioriteta koji zavise od dnevne agende i međunarodnih očekivanja? Jer selektivna osjetljivost na ustavne promjene ne govori o principijelnosti, već o političkom kalkulisanju.

Tagovi