Dvadeset godina nezavisnosti Crne Gore pokazuje koliko je politička i ekonomska istorija ostala obilježena kontroverznim privatizacijama, aferama, tajkunizacijom države i brojnim optužbama da je vlast predvođena DPS-om stvorila sistem u kojem su državni resursi završavali u rukama privilegovanih pojedinaca, partijskih partnera i kontroverznih investitora. Upravo na to su još od referenduma 2006. upozoravali predstavnici tadašnjeg bloka za zajedničku državu tvrdeći da će nezavisna Crna Gora postati „privatna država“ uskog kruga ljudi okupljenih oko vrha DPS-a.
Dvije decenije privatizacija, afera i rasprodaje državnih resursa
Od 2006. do 2026. godine gotovo da nije bilo većeg državnog sistema ili atraktivne lokacije koja nije završila u centru afere, sporne privatizacije ili istrage. Kritičari režima tvrdili su da su vlade Milo Đukanović, Filip Vujanović, Igor Lukšić i Duško Marković sistemski gradile model ekonomije zasnovan na pogodovanju privilegovanim biznismenima, netransparentnim ugovorima i rasprodaji državne imovine.
Telekom Crne Gore – simbol korupcije tranzicije
Jedna od najvećih afera ostala je privatizacija Telekom Crne Gore. Američke institucije i SEC svojevremeno su objavili dokumentaciju prema kojoj su tokom privatizacije isplaćivani milioni eura mita radi obezbjeđivanja povoljnog položaja mađarskom Telekomu. U dokumentima se pominjala i sestra Mila Đukanovića, advokatica Ana Kolarević.
Opozicija je godinama tvrdila da je upravo ova privatizacija pokazala kako funkcioniše model DPS vlasti – državna kompanija prodata je uz ozbiljne sumnje na korupciju, dok niko iz političkog vrha nije pravosnažno odgovarao.
KAP – privatizacija koja je pojela milijarde
Kombinat aluminijuma Podgorica bio je najveći industrijski gigant države, a njegova privatizacija ruskom oligarhu Olegu Deripaski predstavljana je kao „istorijska razvojna šansa“. Umjesto toga, uslijedili su dugovi, arbitraže, državne garancije i ogromni finansijski gubici.
Prema procjenama opozicije i dijela stručne javnosti, država je kroz garancije, subvencije i dugove izgubila stotine miliona eura. Medojević je godinama tvrdio da je KAP bio „organizovani projekat izvlačenja novca iz budžeta“.
Možura – međunarodna korupcionaška mreža
Afera Vjetroelektrana Možura dobila je međunarodne razmjere nakon istraga o mogućem pranju novca i korupciji povezanoj sa prodajom projekta. U slučaju su se pominjali ofšor aranžmani, posredničke firme i sumnjive provizije, dok je javnost posebno uznemirila činjenica da je malteška novinarka Daphne Caruana Galizia istraživala upravo ovaj posao prije ubistva.
Opozicija je tvrdila da je riječ o još jednom primjeru kako su energetski projekti korišćeni za bogaćenje privilegovanih struktura bliskih vlasti.
Solana „Bajo Sekulić“ – pokušaj otimanja državnog zemljišta
Slučaj Solana Bajo Sekulić postao je simbol borbe protiv privatizacionog haosa. MANS je godinama upozoravao da postoji pokušaj da se ogromno državno zemljište praktično pretvori u privatnu svojinu kroz stečajne i katastarske manipulacije.
Kontroverze su dodatno pojačane tvrdnjama da bi država mogla ostati bez miliona kvadrata najvrijednijeg zemljišta na primorju. U aferi su se pominjali stečajni upravnici, tajkuni i veze sa političkim vrhom.
Rudnik uglja Pljevlja i energetski sektor
Rudnik uglja Pljevlja često je bio predmet optužbi opozicije zbog partijskog zapošljavanja, spornih ugovora i povezanosti sa energetskim lobijima. Posebno su kritikovani aranžmani oko Termoelektrane Pljevlja i brojni milionski poslovi dodjeljivani bez pune transparentnosti.
Luštica Bay – elitizacija obale i ustupanje državnih resursa
Projekat Luštica Bay vlast je predstavljala kao razvojni iskorak, dok su kritičari tvrdili da je riječ o modelu u kojem država praktično poklanja najvrijednije djelove obale stranim investitorima uz minimalnu korist za građane.
Slične kontroverze pratile su i projekte Porto Montenegro, Porto Novi i brojne hotelske komplekse na primorju.
Zavod za izgradnju i uspon Aca Đukanovića
Posebno mjesto u kritikama opozicije imao je poslovni uspon Aco Đukanović, brata Mila Đukanovića. Opozicija je tvrdila da su privatizacije i poslovi sa državom omogućili stvaranje poslovne imperije povezane sa vrhom vlasti.
Slučaj Zavoda za izgradnju Podgorice godinama je bio predmet političkih sporova i optužbi za privilegovani tretman kompanija povezanih sa porodicom Đukanović.
Afera „Limenka“
Afera „Limenka“ postala je jedan od najpoznatijih primjera sukoba privatnog i državnog interesa. Država je na kraju trebalo da isplati milionsku odštetu Acu Đukanoviću zbog objekta MUP-a u Podgorici.
Opozicija je tvrdila da je riječ o školskom primjeru kako sistem funkcioniše u korist porodice tadašnjeg premijera.
Kombinat „Radoje Dakić“, Vektra, Boksiti, Željezara
Propast brojnih industrijskih sistema ostala je trajna rana tranzicije: Radoje Dakić, Marko Radović, Mljekara, Boksiti, Željezara Nikšić i šumarska preduzeća poput Vekta Jakić.
Radnici su ostajali bez plata i doprinosa, dok su fabrike završavale u stečaju ili rasprodaji.
Posebno kontroverzno poglavlje dvodecenijske vladavine DPS-a ostalo je vezano za izgradnju auto-puta Bar–Boljare, projekta koji je vlast predstavljala kao „istorijski razvojni poduhvat“, dok je opozicija tvrdila da je riječ o jednom od najvećih finansijskih i ugovornih promašaja u savremenoj istoriji Crne Gore.
Auto-put i afera „Petlja“ – milionski radovi van osnovnog ugovora
Godinama su opozicija, MANS i dio stručne javnosti upozoravali da je ugovor o izgradnji prioritetne dionice auto-puta sklopljen netransparentno i uz ozbiljne propuste za koje je političku odgovornost snosio tadašnji ministar saobraćaja Ivan Brajović. Najveća kontroverza izbila je oko takozvane „Petlje Smokovac“, ključnog pristupnog čvora auto-putu iz pravca Podgorice.
Prema tvrdnjama opozicije i dokumentaciji koju su objavljivali mediji, petlja nije bila obuhvaćena osnovnim ugovorom sa kineskim CRBC-om, iako je predstavljala sastavni i funkcionalno neophodan dio auto-puta. Zbog toga je država kasnije morala dodatno da plaća desetine miliona eura za radove koji su, prema kritikama opozicije, morali biti uključeni od početka.
Afera je dobila dodatnu težinu kada je Specijalno državno tužilaštvo formiralo predmet protiv Ivana Brajovića i drugih NN lica zbog sumnje da je budžet oštećen za višemilionske iznose. Prema navodima MANS-a i medija, ukupna šteta zbog dodatnih i „zaboravljenih“ radova mogla je dostići čak 300 miliona eura.
Posebno je indikativno bilo to što su naknadno dodatno plaćani: petlja Smokovac, vodovodne instalacije, elektroenergetski sistemi, kablovska infrastruktura i privremeno napajanje gradilišta.
Prema podacima Ministarstva finansija koje su objavili mediji, samo za prvu fazu petlje Smokovac dodatno je isplaćeno preko 30 miliona eura, dok su desetine miliona otišle na druge „nepredviđene“ radove.
Kritičari vlasti tvrdili su da je upravo ovaj slučaj pokazao model po kojem su se veliki infrastrukturni projekti koristili za enormno uvećavanje troškova, pogodovanje izvođačima i stvaranje prostora za netransparentne finansijske aranžmane. Godinama se u javnosti postavljalo pitanje da li je neko unaprijed znao da će radovi biti naknadno fakturisani i višestruko skuplje plaćeni građanima Crne Gore.
Regionalni vodovod, Prva banka i spasavanje finansijskog sistema porodice Đukanović
Jedna od najtežih optužbi koje su godinama iznosili Nebojša Medojević i tadašnja opozicija odnosila se na spasavanje Prve banke Crne Gore, koja je bila povezana sa porodicom Đukanović.
Tokom svjetske finansijske krize 2008. i 2009. godine, Prva banka zapala je u ozbiljne probleme sa likvidnošću, nakon čega je država intervenisala ogromnom finansijskom pomoći. Kritičari su tvrdili da nije spašavan bankarski sistem države, već privatna banka porodice tadašnjeg premijera Mila Đukanovića.
Posebno kontroverzne bile su tvrdnje opozicije o ulozi Regionalnog vodovoda Crnogorsko primorje i državnog Trezora u održavanju likvidnosti Prve banke. Nebojša Medojević godinama je tvrdio da je preko računa Regionalnog vodovoda i državnog Trezora jedan isti milion eura prebacivan čak 11 puta kako bi se vještački prikazala likvidnost banke i izbjegao njen kolaps.
Opozicija je tvrdila da je riječ o klasičnoj finansijskoj manipulaciji državnim novcem u korist privatnog interesa porodice koja je upravljala državom. Taj slučaj godinama je bio simbol tvrdnji da su institucije Crne Gore bile podređene zaštiti poslovnih interesa uskog kruga ljudi bliskih vrhu DPS-a.
Uz to, država je Prvoj banci odobrila i višemilionsku pomoć iz budžeta, što je dodatno pojačalo sumnje da je režim koristio javna sredstva za spasavanje privatnog finansijskog sistema. Kritičari su tada upozoravali da nijedna druga banka u državi nije imala takav tretman niti privilegije.
Aco Đukanović – poslovna imperija u sjenci vlasti
Ime Aca Đukanovića decenijama se pojavljivalo u gotovo svim većim ekonomskim kontroverzama u Crnoj Gori. Opozicija je tvrdila da je njegov poslovni uspon bio direktno povezan sa političkom moći njegovog brata Mila Đukanovića.
Kao jedan od najmoćnijih biznismena u zemlji, Aco Đukanović povezivan je sa: Zavodom za izgradnju Podgorice, Prvom bankom, poslovima sa državnim zemljištem, građevinskim projektima, milionskim kreditima i brojnim poslovima u kojima je država bila direktni partner ili garant.
Poseban simbol privilegovanog položaja postala je afera „Limenka“, u kojoj je država trebalo da isplati milionsku odštetu Acu Đukanoviću zbog objekta koji je koristio MUP. Opozicija je tvrdila da je riječ o jednom od najdrastičnijih primjera kako su državne institucije bile podređene privatnim interesima porodice koja je upravljala Crnom Gorom.
Kritičari DPS-a godinama su tvrdili da je upravo kroz ovakve aranžmane stvoren sistem u kojem su privatni i državni interesi potpuno izbrisali granicu, dok je politička moć korišćena za stvaranje poslovnih monopola i bogaćenje privilegovane elite.
Dvadeset godina nakon obnove nezavisnosti, upravo slučajevi auto-puta, Prve banke, Regionalnog vodovoda, Limenke, KAP-a, Telekoma, Možure i brojnih drugih privatizacionih afera ostali su glavni argument opozicije da je Crna Gora pod DPS-om funkcionisala kao država zarobljenih institucija, u kojoj su ključni ekonomski resursi korišćeni za interese političko-tajkunske strukture okupljene oko vrha vlasti.
Plantaže, trajekti, autoput i kineski krediti
Posljednju deceniju obilježile su i kontroverze oko: Plantaža, kredita za autoput Bar–Boljare sa kineskim EXIM bankama, koncesija na plaže i obalu, urbanističke devastacije Budve i primorja, poslova sa ofšor kompanijama i dodjele državljanstava kontroverznim biznismenima kroz ekonomsko državljanstvo
Država za privilegovane
Dok je DPS javnosti obećavao evropske integracije i ekonomski razvoj, opozicija je tvrdila da se paralelno stvara sistem u kojem partijska knjižica i bliskost sa vrhom vlasti određuju pristup milionima, kreditima i državnim resursima.
Brojni međunarodni izvještaji godinama su upozoravali na: zarobljene institucije, političku korupciju, klijentelizam, povezanost politike i biznisa i pranje novca i uticaj organizovanog kriminala.
Kritičari režima tvrdili su da je Crna Gora tokom dvije decenije nezavisnosti postala „sigurna luka“ za sumnjivi kapital, ofšor kompanije i kontroverzne investitore, dok je istovremeno domaća privreda sistematski uništavana.
Dvadeset godina kasnije – jesu li se upozorenja ostvarila?
Dvije decenije nakon referenduma, ostaje pitanje koje je opozicija postavljala još 2006: da li je Crna Gora postala država institucija ili privatna prćija političko-tajkunske elite?
Od Telekoma i KAP-a, preko Možure i Solane, do Limenke i brojnih privatizacija koje su završile stečajem, ostala je slika tranzicije u kojoj su pojedinci enormno profitirali, dok je država ostajala bez strateških resursa, a građani bez povjerenja u sistem.
Za jedne – to je bio period modernizacije i otvaranja države prema svijetu. Za druge – dvije decenije organizovane rasprodaje države pod političkim patronatom DPS-a i njemu bliskih poslovnih struktura.
