Penzionisani policijski funkcioner, Duško Koprivica, uhapšen u decembru prošle godine, kojeg terete za krivično djelo pranje novca, pismom se iz pritvora obratio javnosti.
Podsjetimo, Specijalno državno tužilaštvo (SDT) podiglo optužnicu protiv Duška Roganovića, Duška Koprivice, Strahinje Koprivice zbog produženog krivičnog djela pranje novca u iznosu od najmanje 964.850 eura.
Njegovo pismo prenosimo integralno:
„Jedan filozof je davno rekao: „Dajte mi televiziju na sedam dana i za to vrijeme zamrzjećete ono što ste voljeli, a zavoljećete ono što ste mrzjeli.“ Upravo taj medij bio je moj jedini prozor u svijet tokom posljednjih šest mjeseci provedenih u istražnom zatvoru.
Više nego ikada prije, postalo je jasno da se kroz medije oblikuju svijest i savjest građana – i laika i stručnjaka. U autoritativnim sistemima, mediji prestaju da budu informativni servis građana – postaju instrumenti manipulacije, propagande i konstrukcije stvarnosti u funkciji interesa moćnika. Danas, u vremenu očigledne socijalne i ekonomske nestabilnosti, umjesto konkretnih razvojnih planova i afirmativnih rješenja za Crnu Goru, medijskim prostorom dominira crna hronika. Čak se i rad Skupštine može uklopiti u te rubrike.
Udarnim terminima dominiraju samopromocije političkih partija i njihovih lidera, senzacionalističke vijesti o hapšenjima, optužnicama i suspenzijama, uz jasno preuranjene osude. Takvo djelovanje često nije borba za pravdu, već za očuvanje fotelja – prikrivanje institucionalnih propusta, poput tragičnih događaja na Cetinju, koji su ostali bez odgovornosti.
Ne negiramo da u policiji ima profesionalaca i stručnjaka koji doprinose rezultatima. Međutim, pojedinci koriste institucije kako bi izgradili sopstveni medijski imidž, prikazujući već ranije locirane osobe sa potjernica kao rezultat spektakularnih akcija.
Udarne vijesti vrve od bombastičnih naslova, dok se uloga međunarodnih partnera poput Interpola svodi na fusnotu, a zasluge se pripisuju isključivo pojedincima. Laička javnost ne može znati da se neke „velike akcije“, poput „spriječene likvidacije“ u Kotoru, zasnivaju na pronalasku kliješta i držača od motike – i da su svi uhapšeni već na slobodi. Važno je jedino da narod povjeruje da je zlo spriječeno. Ista predstava se ponavlja i u Budvi – medijska pompa oko motocikla bez tablica, a jedini pritvoreni je zadržan zbog drugog slučaja u Srbiji. Javnosti se to ne kaže.
Bitno je vjerovanje, ne istina. Žrtve se unaprijed kvalifikuju kao „pripadnici kriminalnih klanova“, često bez dokaza. Ne vodi se računa o porodicama žrtava ni o dostojanstvu preminulih – jer je lakše reći „ubijen je kriminalac“ nego priznati „ubijen je čovjek“. Jedan od apsurdnijih primjera je oduzimanje lovačkih pušaka od mirnih građana zbog isteklih dozvola. Umjesto ljudskog upozorenja, postupak se sprovodi kao da se radi o oružju u rukama opasnog kriminalca. Na naslovnicama završavaju penzioneri iz planinskih sela – samo jer sistem radije pravi predstavu nego da primjeni razum. I moje hapšenje bilo je dio jedne takve predstave – dovođenje pred kamere i fotoaparate, policajci sa fantomkama, teatralna koreografija lisica.
Sve pažljivo režirano. Cilj nije bio pravda, već demonstracija moći. Nije se narod nahranio istinom, već slikom. Glavni režiser ove predstave, samozvani „Tigar“, djeluje kroz profesionalni pristup u kojem cilj opravdava sredstvo. Psihologija ima tačne nazive za takav obrazac ponašanja. Da li je poznat po selektivnosti, sujeti, ličnoj ambiciji? Neka kažu njegove kolege, saradnici i nadređeni.
Neka objasne ko je zaista osoba kojoj se pruža politička podrška kroz ovu optužnicu. Optužnica Specijalnog državnog tužilaštva od 23. juna 2025. godine zasniva se na tvrdnji da sam „znao“ da je moj zet Duško Roganović navodno stekao imovinu iz kriminalnih izvora. Ta tvrdnja je netačna. Roganovići su imućna porodica mnogo prije bilo kakvih sumnji. Nisam pitao njih, niti sam vodio istragu. Kao policijski službenik u sektoru javnog reda i mira, moja nadležnost nije uključivala borbu protiv organizovanog kriminala.
Nikada nisam koristio kriptovani telefon ni aplikaciju SKY. Svoj jedini telefon sam dobrovoljno predao. Sve godine dok se Duško liječio u Crnoj Gori i putovao preko zvaničnih graničnih prelaza, policija ga nije potraživala. Istina je da sam bez njegovog znanja obavještavao policiju da obilazi njihovu kuću radi njihove bezbjednosti. Zašto se meni zamjera što se nisam borio protiv kriminala, kada to nije bilo u okviru mojih nadležnosti? Da li ortoped odgovara za greške oftalmologa?
Tih godina, najvažnije pozicije u sektoru kriminalističke policije držali su ljudi koji danas stoje iza moje optužnice. Oni koji su tada ćutali, sada su naglo postali „stručnjaci“ uz pomoć aplikacija, bez terenskog rada i stvarnog profesionalnog iskustva. Zakon mora biti isti za sve. Ako je neko iz moje porodice prekršio zakon – neka odgovara. Ali to mora biti zasnovano na dokazima, a ne na fikciji, političkom obračunu i senzacionalizmu. Zabrinjava nas što se naša djeca tretiraju kao „djeca bivšeg policajca“, što im se ta činjenica ne uzima kao olakšavajuća okolnost, već kao dodatna osuda. “Radi Ilije mrzim i Svetog Iliju.”
Danas je teško biti sudija. Policija napiše praznu prijavu, tužilaštvo je prihvati, mediji presude – sve pod budnim okom politike. U takvom sistemu, gdje je pritisak jači od pravde, teško je očekivati nezavisnost i zakonitost. U januaru 2024. godine objavljeno je prošireno izdanje moje knjige „Život na ispitu“, sa autentičnim dokumentima i dokazima. Transparentno sam predstavio svoju profesionalnu karijeru. Suprotstavljao sam se moćnima, trpio tužbe i dobijao presude – jer su tada postojale hrabre sudije. Njihova imena zauvijek ostaju u knjizi i sjećanju. Ne iznenađuje nas što nas osuđuju oni koji nas ne poznaju. Ali tišina prijatelja – to boli najviše. Ćutanje nije neznanje, već izbor.
A kada istina ostane bez glasa, laž postane službena verzija. Ni lanci nas neće uplašiti. Hodamo uzdignute glave. Naša djeca će, bez stida, moći da kažu ko im je otac i šta je radio. Vrijeme provedeno iza zatvorskih zidova nije bilo uzaludno. Upoznali smo ljude, njihove sudbine, spoznali sistem iznutra. Pritvor postaje pravilo, ne izuzetak. Pretpostavka krivice potiskuje osnovno pravno načelo – pretpostavku nevinosti. Umjesto zakonom predviđenih mjera poput jemstva ili kućnog pritvora, ljudi se drže u zatvoru bez stvarnog razloga, a bez ikakve odgovornosti države. I sve to – zbog vlasti. A kako reče Meša Selimović: „Postoje tri velike strasti – alkohol, kocka i vlast. Od prve dvije se nekako može izliječiti, od treće nikako. Vlast je najteži porok. Zbog nje se ubija, zbog nje se gine, zbog nje se gubi ljudski lik.“
(Analitika)
dule imas talenta da pises sto mozda potvrdjuje i tvoja knjiga koju nijesam citao. brate dusko nekadasnji srbine a sada montenegrinu sa dna kace nije valjda si nevin, da nista nisi zakucio za sebe i familuju, da nisi djecu uveo u biznis u kome se na brz nacin prave velike pare. komsije smo dule i znamo od kada si se poceo uzdizati i stavrati kapital. slazem se da je tuzilsatvo i sudovi unizeno , selektivno korumpirano. veting je neiphodan. ada si cist kako kazes to niko nece povjerovati. ako laze koza ne laze rog
Djuro drzi se te kosacice kad si jeo i pio bilo to je dobro