Kada su novozelandski istraživači 1972. godine počeli da prate više od hiljadu novorođenčadi iz jednog primorskog grada, željeli su da saznaju kako djetinjstvo oblikuje život odraslih ljudi. Više od pola stoljeća kasnije, rezultati jednog od najdugotrajnijih istraživanja ljudskog razvoja pokazali su da zdravlje, finansijski uspjeh i kvalitet života u odraslom dobu najbolje ne predviđaju ni inteligencija ni porodični prihodi, već jedna osobina koja se može uočiti još u ranom djetinjstvu – samokontrola.
Riječ je o Dunedin studiji, jednom od najpoznatijih longitudinalnih istraživanja na svijetu, koje traje više od 50 godina. Studija je započeta sredinom sedamdesetih godina prošlog stoljeća i obuhvatila je 1.037 djece rođene u bolnici Queen Mary u gradu Dunedin na Novom Zelandu između 1. aprila 1972. i 31. marta 1973. godine.
Istraživanje je vodio Fil Silva, nekadašnji učitelj i student psihologije koji se bavio razvojem djece. Tokom godina finansiranje projekta je nastavljeno, a učesnici su redovno dolazili na detaljna testiranja i procjene.
Danas je istraživanje ušlo u fazu procjene učesnika u 52. godini života, koja se sprovodi između 2024. i 2026. godine.
Rezultat je jedna od najdetaljnijih slika ljudskog razvoja ikada prikupljenih. Učesnici studije do sada su doprinijeli nastanku više od 1.400 naučnih radova, knjiga i izvještaja.
Posebno je impresivna stopa odziva. Tokom posljednjeg završenog kruga istraživanja, između 2017. i 2019. godine, učestvovalo je 94% živih članova studije, što predstavlja najvišu stopu praćenja za istraživanje ovog tipa i trajanja u svijetu.
Zbog toga su učesnici Dunedin studije u jednom tekstu časopisa Science iz 2018. godine opisani kao „hiljadu najistraživanijih ljudi na svijetu“. Najvažniji nalaz studije objavljen je 2011. godine u radu koji su predvodili Teri Mofit i Avšalom Kaspi sa Univerziteta Djuk i Kraljevskog koledža u Londonu, zajedno sa Ričijem Pultonom sa Univerziteta Otago.
Istraživači su analizirali sve podatke o samokontroli prikupljene kod djece između treće i jedanaeste godine života – procjene nastavnika i roditelja, zapažanja istraživača, samoprocjene i testove koji su mjerili strpljenje, upornost i sposobnost odgađanja zadovoljstva.
Zatim su te rezultate uporedili sa ishodima u odraslom dobu, kada su učesnici imali 32 godine, piše Space Daily.
Pokazalo se da je samokontrola iz djetinjstva predvidjela gotovo sve važne životne ishode.
Djeca koja su imala niži nivo samokontrole, bez obzira na inteligenciju ili društveni status porodice, kasnije su češće imala zdravstvene probleme, uključujući bolesti desni, respiratorne tegobe, povišen holesterol, visok krvni pritisak i izraženije znakove upalnih procesa u organizmu.
Istovremeno su imala manje ušteđevine, rjeđe posjedovala nekretnine, češće bila zadužena i češće postajala samohrani roditelji.
Takođe su češće imala krivične presude i veću vjerovatnoću razvoja zavisnosti od alkohola, duvana, kanabisa ili drugih droga.
Veza je bila gotovo savršeno postepena – djeca sa najnižim rezultatima ostvarivala su najlošije ishode, ona sa najvišim najbolje, dok su svi ostali bili tačno između te dvije krajnosti. Istraživači naglašavaju da samokontrola nije jedna misteriozna osobina.
Ona obuhvata čitav skup karakteristika koje psiholozi proučavaju decenijama: savesnost, samodisciplinu, upornost, sposobnost odgađanja trenutnog zadovoljstva, planiranje unaprijed, kontrolu impulsa i upravljanje emocijama radi ostvarivanja dugoročnih ciljeva.
Djeca sa visokim rezultatima uglavnom su bila ona koja su mogla da čekaju, fokusiraju se na zadatak, završe ono što započnu i razmišljaju o posljedicama prije nego što djeluju.
Djeca sa nižim rezultatima imala su više poteškoća upravo u tim oblastima. Prema istraživačima, uticaj samokontrole na životne ishode djelimično je intuitivan, a djelimično rezultat niza malih odluka koje se gomilaju tokom godina.
Mladi sa nižom samokontrolom češće počinju da puše prije nego što razumiju posljedice zavisnosti, odustaju od školovanja u trenucima frustracije, postaju roditelji u ranoj dobi zbog loše planiranih odluka ili počine manja krivična djela koja ostavljaju trajne posljedice.
Svaka od tih odluka pojedinačno djeluje beznačajno, ali tokom deset ili dvadeset godina mogu oblikovati potpuno drugačiji životni put.
Istraživači su utvrdili da su učesnici koji su završili srednju školu, nisu pušili i nisu postali roditelji u tinejdžerskom dobu imali znatno bolje životne ishode, čak i kada su kao djeca imali niži nivo samokontrole.
Međutim, čak i oni koji su izbjegli najveće životne zamke, a imali slabiju samokontrolu, kasnije su pokazivali određene nedostatke.
Zaboravljanje obaveza, neispunjavanje dogovora, problemi sa štednjom ili pridržavanjem medicinskih preporuka stvaraju male, ali trajne troškove koji se tokom decenija pretvaraju u značajne razlike u zdravlju, finansijama i odnosima.
Iako rezultati ukazuju na važnost samokontrole, istraživači naglašavaju da ona nije trajno zadana osobina. Naprotiv, značajan broj učesnika pokazao je poboljšanje između djetinjstva i adolescencije. Takvi učesnici kasnije su ostvarili znatno bolje životne rezultate nego što su njihovi rani rezultati predviđali.
Drugim riječima, samokontrola se može razvijati.
Autori istraživanja smatraju da programi usmjereni na razvoj samodiscipline, planiranja, upornosti i emocionalne regulacije u djetinjstvu mogu imati izuzetno veliki dugoročni efekat.
Nakon objavljivanja rada 2011. godine sprovedeno je više programa u školama koji su razvijali upravo te vještine, a rezultati su uglavnom bili ohrabrujući. Dunedin studija traje i danas.
Trenutno je u toku procjena učesnika u 52. godini života, a završetak tog dijela istraživanja planiran je za kraj 2026. godine.
Istovremeno se prati i nova generacija – djeca originalnih učesnika – kako bi naučnici mogli da proučavaju na koji način se obrasci samokontrole, mentalnog zdravlja i životnih ishoda prenose s generacije na generaciju.
Nakon više od pola stoljeća istraživanja, zaključak koji se najdosljednije ponavlja ostaje jednostavan: djeca koja su bolje upravljala svojim ponašanjem i impulsima odrasla su u ljude koji su imali bolje zdravstvene, finansijske i društvene ishode od svojih vršnjaka.
A upravo je to, smatraju istraživači, osobina koju je mnogo lakše prepoznati kod petogodišnjeg djeteta nego kasnije naučiti.
