Nakon petnaest godina od sticanja nezavisnosti, odnosno pokradenog referenduma, može se konstatovati da većina naroda sem Đukanovićeve kamarile od ove i ovakve Crne Gore nije imala ništa, čak ni ostrašćeni suverenisti Montenegrini, koji su u ovu priču ušli zaista iz ubjeđenja. Ne živi se ništa bolje, nego čak i gore nego u državnoj zajednici sa Srbijom. To je u intervjuu za portal IN4s kazao dr Aleksandar Stamatović, redovni profesor Univerziteta u Istočnom Sarajevu.
Šta predstavlja 21. maj i ko, šta i zbog čega slavi ovaj datum?
Ovaj datum za Srbe Crne Gore ostaće generacijski u trajnom sjećanju. Tada je oteta zajednička država sa Srbijom, ono za šta su se naši preci borili i krv lili. Zajednička država svih Srba ostala je krovna konstrukcija srpskog naroda u prethodnih nekoliko vjekova. To je bio konačni cilj. Zvučaće kao već otrcana floskula, ali ponoviću, beskrupuloznom krađom i nasiljem, uz pomnoć sila Novog svjetskog poretka, od snaga unutar Crne Gore, koje pripadaju jednom novom identitetu, koji je suštinska antiteza istorijske i suštinske Crne Gore u milenijumskom trajanju, opet uz pomoć manjina, ostvarena je ova i ovakva Crna Gora. Manjine su to uradile iz svojih razloga. Njihovi preci se nijesu borili za Crnu Goru i stvarali je. Naprotiv, činili su sve da ona ne bude slobodna i suverena. Nova generacija bori se na novi način. Ona je učestvovala i učestvovaće i svim procesima u kojima će se drobiti srpski i pravoslavni identitet, teritorija i kultura. Neki te postupke prilično ostrašćeno cijene. Međutim, treba shvatiti da će to oni stalno raditi kada im se ukaže prilika, baš kao što su i učestvovali u glasanju za nakaradni zakon o vjerskim zajednicama krajem pretprošle godine. To je dio njihovog etničkog, vjerskog i civilizacijskog koda, i on je sasvim legalan. Naše je da ih u tome spriječimo.
Gdje je Crna Gora sada, nakon petnaest godina od referenduma?
Ovo pitanje nadovezuje se na prethodno.Ono je prije svega etičke prirode. Država stvorena na takav prljav način, krađom glasova, ucjenama ljudi, kriminalnim radnjama, ne može sama sebi i svojim građanima biti sretna i dugovječna.U njoj nema globalnog jedinstva ni osjećaja takvoj pripadnosti. Mislim da danas niko, sem manje ostrašćene grupacije, nema razloga da slavi godišnjicu ovakve države. Veliki broj ljudi, naravno profesionalno neznavenih za shvatanje političkih procesa, ne razumije suštinu stvaranja ovakve države. Ona je plod tzv. Novog svjetskog poretka kreiranog od SAD. Tom poretku trebalo je cijepanje svih pravoslavnih slovenskih prostora, kako na Balkanu tako i na teritoriji bivšeg evropskog SSSR-a. Crna Gora i Ukrajina su identičan proces. Đukanović i njegova mafiokratska kamarila su bili samo izvođači radova, sa svom obezbijeđenom logistikom. Kreatori Novog svjetskog poretka su Đukanovića pustili da u okviru tog procesa formira svoj mafiokratski feudalni državni posjed. Međutim, on nije shvatio suštinu funcionisanja velikih sila poput SAD i njihovih saveznika sa tipovima poput njega na svim meridijanima. Oni su za njih potrošna roba sa kraćim ili dužim trajanjem. Pošto je oposlio posao, on je pušten niz vodu. Nakon petnaest godina može se konstatovati da većina naroda sem Đukanovićeve kamarile od ove i ovakve Crne Gore nije imala ništa, čak ni ostrašćeni suverenisti Montenegrini, koji su u ovu priču ušli zaista iz ubjeđenja. Ne živi se ništa bolje, nego čak i gore nego u državnoj zajednici sa Srbijom. Od članstva u NATO paktu narod Crne Gore ništa nije imao, iako je bivši režim obećavao da se do željelog Eldorada i boljeg života ulazi po sistemu spojenih sudova i sa relacijom:nezavisna Crna Gora-članstvo u NATO-u-članstvo u Evropskoj uniji. Pored svih parola i demagogije, Crna Gora je poslije petnaest godina daleko od EU. I da uđe u nju, ništa neće biti.Iskustvo iz država regiona koje su ušle u EU, poput Hrvatske, govori da se ne živi ništa bolje.
Da li se jasno poslije petnaest godina od famoznog 21.maja i vremena kada smo „izborili državu“ može prelomiti, je li Crna Gora privatna i nezavisna država?
Ovo pitanje zapravo se podvodi pod dva pitanja. Đukanović je u proces razbijanja zajedničke države sa Srbijom ušao značajnim dijelom da bi sebi napravio privatnu državu, i to privatnu antisrpsku državu. Stalno je podgrijavao njen antisrpski karakter i povlačio poteze u tom cilju. Čak je i trčao pred rudu, u namjeri da umili svoje mentore, i kaže im da oni boljeg izvođača radova ne mogu naći. U tom kontekstu treba shvatiti po meni njegov posljednji kardinalno pogrešan potez, a to je bilo otvaranje crkvenog pitanja.Time je otvorio Pandorinu kutiju svoje propasti. On je definitivno deceniju i po unazad stvorio svoju privatnu državu. Sofisticiranu tehnološki napredniju Crnu Goru Danila, Mirka i Nikole, sa novim vojvodama, serdarima, senatorima, plemenskim kapetanima, krilašima, žbirima….Ta privatna država se na kraju ogadila većini njenih građana, u kaljuzi nezakonitosti, nepravde, bahatosti i nenajedenosti gospodara i njegove kamarile, baš kao i ona 1918.godine.
Iako njegova privatna država, ona je imala ograničeni suverenitet, i ima ga i sada.Ona je polukolonija nekih velikih sila. Jedan mali korak naprijed od BiH. Samo nam još fali neki naš Valentin Incko. To se očigledno vidjelo i u sastavljanju Vlade u postđukanovićevoj eri.Lider jedne srpske stranke u Crnoj Gori je otvoreno rekao jednom od aktera ovog procesa, da nam onda i nijesu trebali izbori. Jednostavno, neke strane ambasade su trebale da imenuju ministre.
Šta čeka Crnu Goru i u kom smjeru ide njena unutrašnja i spoljnja politika?
Proces detronizacije Đukanovićevog režima iznijeli su Srbi. Crkveno pitanje i populistički nazvan pokret „Nedamo svetinje“ bili su samo vrh ledenog brijega svega onoga što je Srbima, a naročito pod Đukanovićem oteto. Tu se uklapa i ogađenost njegovim režimom čak i značajnog broja suverenističkih birača. Na žalost, svakodnevno se mogu sresti razočarani ljudi, koji konstatuju da se za ovo nijesu borili, da zbog ovoga nijesu išli na litije, da čitav proces ide sporo. Ne samo Srbi, nego i uopšte slikovito rečeno mali, obični ljudi žele pravdu. Žele da vide mnoštvo tipova iz kamarile bivšeg režima iza rešetaka. U smislu revitalizacije opšte pustoši po Srbe koju je Đukanovićev režim ostavio, sa žaljenjem konstatujem da se gotovo ništa nije uradilo, kako globalno, tako i na nižem nivou:nije se izašlo iz NATO-a, nije povučeno priznanje Kosova, nijesu ukinute sankcije Rusiji, nije vraćen srpski jezik i ćirilica, nijesu promijenjeni državni simboli, nije izvršena revizija školskih programa. Ta pitanja su bila veliko političko pogonsko gorivo srpskih stranaka u prošlosti. Ko i zašto sada od njih bježi? Štaviše, od nekih ljudi iz srpskih grupacija dolaze izjave da je to nemoguće uraditi. Srbi se zadovoljavaju jeftinim egzibicionim štosovima nekih političara i ministara koji se mogu vidjeti ovih dana i nedjelja. Tek će naredni izbori bilo od postojećih srpskih političkih struktura, bilo od nekih koje bi se u međuvremenu formirale, otvoriti transparentno srpsko pitanje u Crnoj Gori.Srbi će tada moći da razluče u perspektivi ko je šta obećavao, i ništa nije ili malo ispunio, i dobiti priliku da mijenjaju svoje predstavnike. Ovo kažem isključivo u kontekstu svoje srpske pripadnosti, i naravno nezaobilaznosti i međusobne povezanosti srpskog pitanja u Crnoj Gori i značenja 21.maja.